AKADEMIK FERID MUHIĆ: “Dodik je poznat po izuzetnoj sposobnosti da s malo riječi kaže mnogo gluposti”

Poznat po izuzetnoj sposobnosti da s malo riječi kaže mnogo gluposti, Milorad Dodik nedavnom izjavom za RTRS nadmašio je sebe, kaže akademik Ferid Muhić čiju objavu sa Facebooka prenosimo u cijelosti.

Za manje od tri minute monomanijakalnog lupetanja, izgovorio je kamaru besmislica, budalaština, laži i prosuo toliko mržnje koliko drugi ne bi mogli smisliti ni za godinu.

Budući da su u postojećoj političkoj konstelaciji moguća svakakva čuda, pa i da jedan Milorad Dodik postane predsjednik države (kao predstavnik srpskog naroda), i ova njegova neslavna izjava iziskuje komentar. Uzet će to malo više vremena, ali tako mora biti: očistiti uprljano uvijek je zahtijevalo više truda i vremena nego uprljati čisto!

Paradu gluposti, vatromet primitivnog resentimana Dodik počinje tvrdnjom da je „…Bosna i Hercegovina iluzija u koju vjeruju samo oni iz nevladinog sektora koji su dobili nešto malo para, kao i oni koji su prodali svoj karakter, ali 98% ljudi ovdje u Banjoj Luci i u RS-u u nju ne vjeruju…“ Za Milorada, svi koji misle da je Bosna i Hercegovina realnost, kruže u „nekakvoj svemirskoj orbiti… dok mi ne vjerujemo u te iluzije, nego vjerujemo u činjenice.“

Dijagnoza patološkog sindroma projekcije – jedna vrsta potiskivanja svijesti o neprihvatljivosti vlastite situacije, umišljanjem da je riječ o situaciji u kojoj se nalazi neko drugi, a ne sam bolesnik – u ovom njegovom iskazu dobila je svoju klasičnu ilustraciju. Milorad Dodik kruži Banjom Lukom kao u svojoj „svemirskoj orbiti“, potiskujući istinu da je upravo Bosna i Hercegovina država, a da je RS politički konstrukt, floskula i iluzija.

Cijelu svjetsku javnost svodi na „…2% ljudi iz nevladinih organizacija i onih koji su prodali svoj karakter“, dok njegovih 98% imaginarnih istomišljenika u Banjoj Luci, u svom umu, bolje reći u svom bezumlju, Dodik zamišlja kao 7.8 milijardi ljudi svijeta.

Što bi rekao Hamlet: „U tom ludilu ima sistema!“ Projektujući brojno stanje i socijalno-historijske osobine Srba u RS-u na Bošnjake, Milorad Dodik izjavljuje da su Bošnjaci puka fantazija – „nema ih dovoljan broj“ (što upravo važi za Srbe u BiH, dok Bošnjaci, prema popisu od 2016. predstavljaju apsolutnu većinu u BiH), da nemaju karaktera (opet govori o osobini onih koji su dobili RS na agresiji i genocidu, a ne o Bošnjacima), da su podaničkog mentaliteta, da nisu državotvoran narod (i jedno i drugo odnosi se na Srbe u Bosni koji zaista nikada nisu imali svoju državu u Bosni).

Nasuprot tome, istina je da su Bošnjaci imali svoju državu Bosnu i da je to bila feudalna država s najdužom historijom od svih balkanskih država, inclusive i od Srbije i od Hrvatske. To eksplicite potvrđuje prof. Nada Klajić u studiji „Srednjovjekovna Bosna“, u kojoj navodi neoborive argumente da je „država Bosna starija i od Hrvatske i od Srbije i da je kao samostalna država postojala najduže od svih balkanskih feudalnih država“.

Ovim je čuvena historičarka direktno pobila ideološke konstrukcije srpskog historičara Sime Ćirkovića, kao i hrvatskog historičara Ferde Šišića, koji su potpuno neosnovano pokušali Bosnu prikazati kao srpsku, odnosno kao hrvatsku teritoriju, što Bosna nikada nije bila!

Nakon što je ovom izjavom skočio na glavu i sav se polomio, Milorad se sada mora praviti da to nije skočio on, nego da su to nekada uradili neki drugi te da su ti neki drugi, zapravo, Bošnjaci. Osjećajući da je izvalio kolosalnu glupost da bi je prikrio, poziva se na autoritet još jedne od mnogobrojnih zlobnih budalaština Ive Andrića.
Kao i u prethodnom primjeru, Milorad i sada svoju patološku hizmećarsku narav pripisuje Bošnjacima, a tradicionalnu bošnjačku junačku i plemenitu prirodu pripisuje sebi. Činjenicu da su „…jedini stanovnici Bosne – Bošnjaci, jedan narod s tri vjere – čuveni kao junaci i ljudi od riječi“ navodi niko drugi nego sam Ilija Garašanin, koji još 1843. godine, u Načertaniju nijednom ne spominje ni Srbe ni Hrvate kao stanovnike Bosne, nego samo „Bošnjake muhamedanske vjere“, „Bošnjake grčkog zakona (pravoslavce)“ i „Bošnjake rimokatolike“.

Milorad Dodik o ovome ili nema pojma ili neće da čuje. Pozivajući se na Ivu Andrića, višestruko dokazanog dezinformatora i mrzitelja muslimana, posebno Bošnjaka, Dodik ponavlja iste budalaštine i priča kako su „…Bošnjaci, kada je u Travnik stigao novi vezir, od radosti što je neko došao da njima upravlja, u Sarajevu organizovali skokove na glavu s mosta u plitku Miljacku, lomili vratove, a neki i poginuli, samo da bi iskazali svoju podaničku patološku narav koju imaju samo konvertiti“.
Time je pokušao prikriti svoju patološku podaničku narav hizmećara koji, potišten nakon odlaska begova Bošnjaka, od silne dragosti skače u potok na glavu i lomi vrat srećan što opet može biti hizmećar, ovaj put svom novootkrivenom begu iz Beograda.

Znajući za ovaj njegov podanički mentalitet, voditeljica podilazi Dodiku, podsjećajući ga: “Radujete se uvijek i to otvoreno pokazujete Beogradu! Sutra ste u Beogradu“, a Dodik sija od radosti dok potvrdno klima glavom. U toj svojoj glavi, činjenice da su upravo Bošnjaci Sarajlije protjerali jednog vezira, da su jednog vezira Bošnjaci čak i zarobili u Travniku, da su bili najbuntovniji narod velikog Osmanskog Carstva kroz cijelu njegovu historiju, u skladu sa sindromom od kojeg strada, Milorad pripisuje Srbima (sebi u krajnjoj liniji), a svoje hizmećarske podaničke, ulizivačke impulse, kojih se ne može osloboditi, pripisuje Bošnjacima!

U manje od tri minute Milorad Dodik stiže reći i kako Bošnjaci nemaju ni svoje ime, te da su se „60-ih godina prošlog vijeka ovdje zvali Srbi muhamedanske vjere…“ Laž, pas s maslom ne bi je pojeo, a smrdi i na neznanje! Nisu Bošnjaci tako sebe zvali, nego su ih tako zvali Srbi, konkretno srpske vlasti, razumije se, protiv njihove volje, nasilu.

Prvi put taj naziv nametnut je Bošnjacima nakon Međunarodne konferencije održane ne u prošlom, nego još u pretprošlom vijeku, 1862. godine u Kanlidži, istanbulskom predgrađu, kojom prilikom su vlade Francuske i Rusije napravile poseban sporazum o zajedničkom istupanju u korist Srbije. Ugovorom je bilo propisano da se svi muslimani Bošnjaci „imaju iseliti iz Srbije što je moguće brže”. Bošnjaci muslimani Srbije mogli su ostati na svojim ognjištima i zadržati svoja dobra samo pod sljedećim uslovima:

“-da se vrate veri pradedovskoj; a ako to neće, onda mogu

-da budu Srbi muhamedanske vere; a ako i to neće,

-onda moraju da se pišu i vode kao Cigani; a ako i to neće,

-onda moraju da se isele iz Srbije.”

Ovu dotad nečuvenu nasilnu nacionalnu deindentifikaciju jednog naroda srpske vlasti obnovile su odmah po stvaranju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, da bi u vrijeme Kraljevine Jugoslavije napustili samu formulaciju, a Bošnjake proglasili vjerskom skupinom pod imenom „muslimani”. Historijsko ime Bošnjaci ostalo je i dalje zabranjeno, ali je odrednica „Srbi” ukinuta kao i ona namjerno pejorativna oznaka „muhamedanske vjere”.

Naime, islam je univerzalna, dosljedno monoteistička religija: vjernici muslimani vjeruju samo u jednog Boga, Allaha, dž. š., a Muhamed, a. s., čovjek je izabran da prenese ljudima Božiju poruku. Da je srpska politika sistematske denacionalizacije i intenzivne duhovne degradacije muslimanskog stanovništva nastavljena na svim prostorima koje je Srbija proglasila svojima, vidi se i iz popisa iz 1924. godine, kada su Albanci s Kosova i Preševske doline upisivani kao „Srbi Arbanasi muhamedanske vere”, „Srbi Arbanasi pravoslavne vere”, „Srbi Arbanasi katoličke vere”.

U odnosu na namjerno naglašeni pežorativni kontekst termina „konvertiti”, Milorad Dodik mora priznati: 1. historijsku činjenicu da je prihvatanje islama kao posljednje Božije poruke ljudima bilo primarno duboko religijski motivisan, slobodno izabran čin i da niko nikada nije bio silom primoran da prihvati islam; 2. da je u najmanju ruku prostački, a zakonski nedopustivo da se neko vrijeđa zbog vjerske pripadnosti, koja je, kao što je poznato, lični izbor i privatna stvar svakog čovjeka.

Dodik mora priznati i da su, odmah poslije Drugog svjetskog rata, pod pritiskom srpskih nacionalista, Bošnjaci bili denominirani, obezimenjeni ponižavajućim nazivom „neopredijeljeni”. U Sarajevu 1993. pod granatama srpskih okupatora, nisu Bošnjaci „sami sebe nazvali Bošnjacima da bi tako stvorili nekakvu bosansku naciju, kako bulazni Dodik, nego su sebi vratili hiljadugodišnje nacionalno ime Bošnjaci, koje im je silom zakona bilo oduzeto gotovo stotinu godina, kao i izvorni naziv svog jezika: bosanski jezik, koji je bio i zvanično zabranjen od 1907. godine, praktično sve do te iste 1993. godine!

U ovom Miloradovom ludilu sistematski cilj je dublji i gnjusniji od običnog osporavanja Bošnjaka kao naroda i Bosne i Hercegovine kao države. Njegov problem je to što je genocid izvršen nad Bošnjacima planiran, organizovan i komandovan iz Beograda, u cjelini svaljen na bosanske Srbe koji su mahom bili sluge i podanici, izvršitelji projekta „Velike Srbije“ i što je sada kažnjivo poricanje tog genocida!

Bruka Milorada Dodika – hizmećara, veća je čak i od njegove zlobe i neznanja. Nigdje i nikada se nije čulo da predsjednik neke države vrijeđa s toliko zlobe apsolutnu većinu njenih građana na najružniji, podmukao i nečovječan način. U nemogućnosti da porekne počinjeni genocid nad Bošnjacima, Dodik se latio đavolje rabote da bagateliše Bošnjake kao narod. U ove tri kratke minute prepune zlobe, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik, predstavnik srpskog naroda u BiH, zapravo je izlio svoju žuč prema Bošnjacima psihopatski perverznom izjavom kojom je od riječi do riječi opisao sebe u pravom svjetlu:

„Jeste, pobili smo ih koliko smo mogli! Jesmo, htjeli smo pobiti sve Bošnjake. Ali to i nije bio nikakav genocid. Genocid je pokušaj uništenja jednog naroda. Ako nema naroda, nema ni genocida! Ja tvrdim da Bošnjaci nikada nisu ni bili narod, niti su to danas, niti će to nekada postati. Mi smo samo pokušali istrijebiti tu gomilu prevrtljivaca bez kapaciteta, te budaletine podaničkog mentaliteta.”

Čovjek čuva svoj obraz i čast dok je živ. Za manje od tri minute Milorad Dodik – hizmećar, obrukao je sebe za cijeli život, a onih svojih 98% istomišljenika za vijeke vijekova!

(SB)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.