U njemačkoj pokrajini Westfahlen, ispod strmih padina takozvane Tejtoburške šume (Teuteburger Wald), početkom XVI stoljeća Grof Simon VI, nasljednik bogate grofovske porodice od Lippe, na temeljima tadašnje tvrđave sagradio je 1587. godine sadašnji dvorac Schloß Brake, koji se nalazi u Brakama – općina Lemgo. Brake je bila glavna rezidencija Grofa Simona u cjelokupnom posjedu koji je zauzimao nekoliko sadašnjih gradova u srezu koji se i sada naziva Lippe. Cjelokupan broj tadašnjeg stanovništva Braka nije prelazio brojku od 3000, od kojih su većina bili veleposjednici. Nedaleko od zamka, Grof Simon VI je obnovio i crkvu u kojoj su sahranjeni svi njegovi preci a koja nosi naziv Crkva Božijih radnika (Gottersacker Kirche).
Kada je carski Vezir Kara Mustafa izgubio bitku za Beč /Wien/ (današnji glavni grad Austrije), njegov ostatak vojske se vratio u Budu i Ofen (današnju Budimpeštu) koju su Osmanlije držale pod svojom vlašću 145 godina. Za to vrijeme u Budimpešti se pomijenilo 99 paša. Posljednji od njih Abdurahman paša poginuo je kada je kršćanska alijansa Kneza Carla Leopolda i Pape Inocenca XI, a koja je bila sastavljena od trupa poljskog kralja Johana III Soebiskog i strateški mudrog Viteza Karla od Lotringena stigla pred Budu. Njima su se pridružile trupe Bajerske i Saksena kao i trupe iz okruga Lippe, koji su konačno potukli Turke.
Pod silnim udarom 65.000 dobro nauražanih kršćanskih vojnika paša Abdurahman se nije mogao oduprijeti neprijatelju, tako da i sam gine u toj bitci.
Sve do 1686. godine kršćani su pljačkali po Budi i Pešti. Uz ostalo bogastvo koje Turci nisu mogli ponijeti sa sobom, kao ratni plijen i dokaz uspješnog ratnog pohoda kršćani su odvodili zarobljene turske žene i djecu. Odraslim Turcima su sjekli glave i potom ih usoljene donosili u svoje knježevine te ih prodavali kao suvenire.
Vitezovi grofa Simona VI donijeli su i glavu najhrabrijeg vezira Huseina. Sa sobom su doveli i njegovu ženu i četvorogodišnjeg sina Mustafu, koji su kasnije smješteni u jednom dijelu zamka u Brake, gdje je bila smještena grofovska posluga.
Majka maloga Mustafe bila je također plemićkog roda, ali nigdje ne postoje zapisi ko je ona bila niti kako se vezir Husein prezivao. Ostale fizički jake i mlade Turke i Turkinje bili su kupljeni na pijacama od bogatih vlastelina, oficira i visokih činovnika. Za jednu mladu Turkinju sa djetetom moglo se dobiti desetak kila šećera, piše historičar Hartmut Heller (Die Zeit Nr.37.2003).
Šta je bio cilj te se toliko roblja dovelo kao ratni plijen to niko nije mogao odgonetnuti, piše dalje Hartmut Heller, i pita: “Je su li očekivali otkupninu, ili samo iz osvete uživali u poniženju turskog bića da bi mu tako otrgnuli islamsku dušu? To niko ne zna, tek roblja je bilo mnogo i to najviše djece koja su odmah po dolasku krštena kao i žene i odrasli.
Godine 1686. na novogodišnjem sajmu u Leipzigu, danima su stizale odrubljene i u bačvama usoljene glave Turaka, koje su kupovali bogati trgovci”. “Turske glave, tursko meso! – uzvikivali su vrijedni trgovci i oko tih tezgi bi se odmah okupila gospoda”, piše Hartmut Heller.
Sredovjekovni Barok volio je egzotične turske glave, koje su preparirane kao suveniri krasile takozvane muške sobe u kojima su se gostili prijatelji iz privatnog i javnog života, dok su se u crkvama širom Bajerna i Westfalena svake nedjelje skupljali plemići na takozvano “krštenje živog turskog plijena”.
Najugledniji su mogli biti kršteni kumovi poniženoj turskoj djeci, kojoj su po krštenju davali svoja imena i poklone, što je ujedno i predstavljalo otkup grijeha pred Bogom. Tako su govorili katolički svještenici, kojima se punila kasa prilikom pokrštanja turske djece.
Crkva je ovaj neljudski čin još i imenovala kao “Integracioni proces živog turskog plijena”, od koga se pravilo kršćansko biće.Kasnije su bogataši koji su bili ujedno i vlasnici te djece, davali sveštenicima djecu da ih uče novom jeziku i novoj vjeri, svoje nove domovine. Najbolja među njima, piše Hartmut Heller, bila je četrnaestogodišnja Fatima koja je živjela u zamku Neunhof kod Nürnberga.
Jedini Turčin, dijete Mustafa, koji sa svojom majkom živio u zamku u Brakama, nije kršten, a niti postoje podaci da mu je majka bila pokrštena. U nekim dokumentima se spominje da je njegova majka pored toga što je bila dobra kuharica znala i da slika. Jednom je, valjda iz čežnje za rodnim krajem, na parčetu kože nacrtala taj isti zamak u Brakama, ali je okolini nacrtala vodu u bazenima i bašče pune narandži. Kada je za to čuo Grof Simon VI, on joj je oduzeo to parče kože i poslije godinu dana na osnovu tog crteža dao, da se oko zamka naprave bazeni s vodom čak je i patke nabavio koje su poslije plivale okolo zamka.
U dnu velikog dvorišta zamka dao je sagraditi ljetne bašte u kojima su se gajile narandže, pa se ta bašča zvala “Orandžerija” a u kojoj je mlada vezirica često sjedila. Njen sin Mustafa iznenada je umro nakon samo dvije godine ropstva, i Grof Simon VI ga sahranjuje u blizini zidina sadašnje ckve (u kojoj su bili sahranjeni grofov djed otac i majka) što je tada bila čast, jer su u okolini ckrve sahranjivani samo privilegovani članovi zamka.
Tek poslije smrti Grofa Simona VI, čiji sarkofag još uvijek postoji u toj crkvi izvšena je ekshumacija i Mustafini ostaci zajedno sa nišanom (koji se vidi na slici), prenešeni su u dvorištu crkve gdje su sahranjeni rođaci Grofa Simona VI i zaslužna gradska gospoda. Svi drugi nadgrobni spomenici postavljeni su ravnolinijski i u redu samo je Mustafin zakošen prema Mekki /kibli/ i na njega nije uklesan krst.
Mustafinom mezaru piše:
Ovdje leži Mustafa
čiji otac je Husein
rođen u Pešti Hungarije
/datum rođenja ne čitljiv/
umro u šestoj godini u visokom zamku Schlos-Brake
/1. maj 1689. godine/
Nikakvi podaci više ne postoje, od čega je umro, niti postoje ikakvi zapisi o njegovoj majci, za koju se samo pričalo da je znala dobro slikati i kuhati. Nepotvrđeni izvori govore također, da Grof Simon VI nikada nije osvojio srce Mustafine majke u koju se bio smrtno zaljubio da joj je čak nudio visoko mjesto u diplomaciji jer je govorila mađarski i arapski jezik, i da je zbog toga bio jako nesrećan što je odbila pokrstiti se, pa je njihov brak bio zbog toga faktički nemoguć. Ali o tome nema pisanih podataka već su to usmena predanja koja su tadašnji sveštenici iza zatvorenih vrata prenosili drugim sveštenicima.
U osamnaestom vijeku bogata nasljednica Eugenija uredila je zamak u ludnicu u kojoj su se liječili teški duševni bolesnici. U bivšoj orandžeriji gdje je Mustafina majka često sjedila, svoj kraj su dočekivali oni koji su umirali od bjesnila. Tek krajem devetnaestog stoljeća zamak je preuređen u muzej.
Ostali pokršteni Turci su izgubili identitet i Fatima je postala Suzana, Osman je postao Karl, Muhamed Mihael ili Gotlieb, tako da mnogi Njemci imaju turski korijen iz tog doba, piše Hartmut Heller. Heller smatra da je samo na prostoru tadašnjeg Bajerna pokršteno oko 6000 Turaka.
Još da naglasimo da u knjizi mlade spisateljice Melanie Miehl “Devedeset i devet pitanja o Islamu” spominje se Mustafin mezar, ali osim mjesta gdje se mezar i dan danas nalazi, ništa više nije spomenuto, kao ni u drugim knjigama ili pisanim dokumentima.
Na slici : Nišan na Mustafinom mezaru
Autor: Elifa Kriještorac
