Zdravlje je, kaže dobro služi, a ramazanu se njena porodica, ističe, raduje više nego bajramima.

– Postim kako znam za sebe, od svoje šeste godine. Uvijek sam postila i razaman je kod nas nešto veliko. Toliko cijenimo te dane, to su mubarek dani. Veselje, sijela, sada mnogo manje zbog koronavirusa, ali opet onu ljepotu u duši niko i ništa ne može poremetiti – priča hadži Hafiza.

Kaže da se sjeća vremena kada nisu imali džamiju već da su se u kućama okupljali i klanjali.

– Svaku bi noć hodža išao u drugu kuću na iftar, pa se pozovu sve komšije i rodbina, uči se Jasin, dova, kasnije se klanja teravija. Lijep vakat bio.

Poslije rata napravili smo džamiju, pa u početku nije bilo ni svjetla, ni ćilima, grijali se na dvije pećice, na betonu i najlonu se klanjalo. Neko ponese kožicu, neko ponjavicu, ali klanjalo se. Veselilo se dolasku u džamiju. Učile se ilahije, tekbiri – priča hadžinica Silajdžija, te nastavlja:

– Pravilo se svašta za iftar, sarma, paprike, džigar dolma, burek, sutlija, halva, kolači. Ja ujutro nastavim mlijeko, dodam rižu i šećer i stavim na šporet, uhvati se onaj kajmak, provalit ga ne možeš, pripovijedala bi se ta sutlija.

Pravila sam i potkrižu, i jedne prilike, sjećam se, pozvala na iftar, potkriža na peći i da rekoh dodam još malo bibera, a svi posjedali za sofru, meni se omakne i prospe se biber po peći, svi izletjeli napolje, kašlju i kišu, ja napravim malo promahe, stid me, ali eto dobro je opet bilo.

Po tri sofre se stavljale. I danas se obilježava, nešto manje, koronavirus je dosta utjecao.

Sada ramazane provodi sa sinom, snahom i tri unuka, a rodila je Hafiza petero djece, tri sina i dvije kćerke.

– Jedna kćerka je u Novom Travniku, a druga u Vitezu, jedan sin je u Švicarskoj, drugi u Njemačkoj, a najstariji je sa mnom – kaže nam.

Ponosna je na novu džamiju u njihovom naselju i kaže da ode na namaz u džematu kad god joj se ukaže prilika, ali da zbog godina klanja na stolici.

– Imamo novu džamiju, rasvjetu, lijepe ćilime, toplu vodu. Lijepa nam džamija, fin nam hodža. Svi mi uče u Kur'anu, hodža je organizovao halku i svi su imali priliku da nauče. Ramazanski dani, elhamdulillah, lijepo protiču, učim hatme, klanjam, dovim, spremi se iftar.

Kod nas je svaku noć bajram, pravi se najljepša hrana, spremi se sofra – kaže hadži Hafiza.

Ne skida osmijeh sa lica dok priča o ljepotama i blagodatima ramazana i ne prestaje zahvaljivati Uzvišenom jer joj je dao zdravlje i snagu da izvršava farzove.

– Elhamdulillah, dragom Allahu šućur, paze me djeca i ženska i muška, nemam šta kazat. Sve mi nagode. Meni je Allah dao, Bože mi ahiretske ljepote, a nemam više šta iskat na ovom svijetu – zaključuje.