HUSEIN ĐOZO Islam i muslimani

Ono što se zbilo sa islamskim narodima posljednjih stoljeća, bez sumnje, predstavlja najveću tragediju. U toj tragediji, po mom mišljenju, najkobnije je to što se nisu htjeli uočiti i priznati pravi njeni uzroci. Iako Kur'an nedvojbeno ustanovljuje da su za svaku promjenu odluču­jući unutarnji faktori, naime, da se postojeće stanje jedne zajednice ne- može izmijeniti dok se ne izmijeni čovjek, muslimani su uvijek za sva zbivanja tražili uzroke izvan sebe. I danas kada se govori, piše i rasprav­lja o toj tragediji, mnogi pokušavaju da njene uzroke traže u kolonija­lizmu, iako je kolonijalizam samo jedan vid i jedna od mnogobrojnih posljedica te tragedije. Treba znati da porobljavanje islamskih naroda nije došlo samo od sebe. Kolonijalizam je došao kao posljedica slabljenja i nedovoljnog otpora muslimanskih naroda.Ja sam ranije u više navrata isticao da je sudbina čovjeka čvrsto po­vezana sa njegovom općom orijentacijom u životu.

Nije i ne može biti sve­jedno kako čovjek gleda i kuda je okrenut. Ja stojim na stanovištu da je u životu čovjeka osobito važno, da li je okrenut u pravcu života ili u pravcu smrti, da li je orijentisan na stvarne činjenice i zakone dru­štvenog razvitka ili na metafiziku i misterije.Mora se priznati da su muslimani posljednjih stoljeća, koje ja ozna­čavam sa periodom dekadence, bili sasvim pogrešno duhovno orijentisani. Smrt, ahiret, dova kao jedino sredstvo borbe, sabur i tevekul u smislu pune pasivizacije i pasivnog odnosa prema svemu što se zbiva, pa čak i prema svojoj vlastitoj bijedi, nesreći i nevolji, sve su to elementi takve orijentacije. Posljedice su bile više nego katastrofalne. Najgore je u svemu tomu bila činjenica što je islamsko učenje potpuno izopačeno i što su intencije Islama dobile sasvim suprotan smisao. Životni, aktivni, dina­mični i stvaralački Islam, koji je oživljavao napola mrtve ljude i narode i stavljao ih u akciju, postao je, na žalost, droga koja je uspavljivala i prenosila ljude iz svakidašnje stvarnosti u život snova, iluzija i fantazije.

U takvoj situaciji misticizam je došao do punog izražaja i afirmacije. Time se da objasniti velika popularnost Gazalije i drugih velikih misti- čara, čija je najveća zasluga da su se muslimani opredijelili za nebesko carstvo, da je Kur'an pretvoren u talisman, kojeg treba učiti samo bo­lesnom i mrtvom čovjeku.Ja ovim ne tvrdim da tesavuf nije imao i pozitivnog uticaja. Ovo naročito podvlačim radi toga kako se ne bi pogrešno shvatio moj stav. Ja osobito cijenim stav tesavufa po pitanju duhovnih vrijednosti, jača­nju volje, razvijanju plemenitih osjećaja, suzbijanju i ukroćavanju stra­sti i nagona kod čovjeka. To je svakako s te strane jedan plemeniti po­kušaj da se čovjek što više oslobodi životinjskog, a da se što više duhovno uzdigne, da bi se što više približio Bogu. Mi tek danas u doba pune mate- terijalizacije i suverene dominacije mašine, možemo da pravilno ocije­nimo vrijednost i potrebu ovakve akcije.To ipak ne bi smjelo značiti negaciju materjalnih potreba ljudskog života. Muhjudin Arebija, Gazalija i drugi veliki predstavnici tesavufa forsirajući zuhd (odricanje od ovozemaljskih dobara) zaboravljaju pri tome da je takav zahtjev neprirodan i da sadrži negaciju jedne od karakteristika čovjeka kao posebne kategorije. Čovjek je upravo čovjek radi toga što i fizički bivstvuje, što i tjelesno živi i što ima svoje materi­jalne potrebe koje u njegovu, ne samo fizičkom, nego i duhovnom životu: igraju važnu ulogu. Čovjek se ne smije i ne može odreći materjalnih dobara. Takav zahtjev s obzirom na prirodu čovjeka bio bi apsurdan i iluzoran.

On bi istodobno stajao u punoj oprečnosti sa osnovnom svrhom i misijom čovjeka na zemlji, koju mu je Kur'an jasnim slovom odredio, naime da u ime Boga kao njegov zastupnik upravlja materijalnim dob­rima i koristi ih. Karakteristično je napomenuti da je povjeravanje ove velike misije čovjeku koji ne samo pokatkad, nego često zna zastraniti i pogriješiti, na prvi mah bilo izazvalo čuđenje u krugu anđela, koji nikada ne griješe i vječno stoje u Božijoj službi. Upravo ovaj fakt posve jasno govori o najčvršćoj povezanosti čovjeka sa materijom.U osnovi čovjekove misije na zemlji kao Božijeg zastupnika određen je i njegov odnos prema materiji i materijalnim dobrima. Ovdje je bitno istaći da je sve što postoji stavljeno čovjeku na upravu i raspolaganje. Cjelokupna priroda sa svim svojim blagodatima treba da služi čovjeku. Da bi se to ostvarilo, nužno je prije svega upoznati prirodu, znati njome upravljati i biti u mogućnosti koristiti se njenim blagodatima. Priroda je neizmjerno i neiscrpno bogata. U njoj postoji sve što je potrebno za najsavršeniju sreću i blagostanje. Ona nudi čovjeku sve, ali mu ništa ne daje bez truda. Prirodu treba izučiti, osvojiti, upokoriti i tek je tada sta­viti u službu čovjeka. U prirodi leže skrivena ogromna bogatstva. Veliki je grijeh živjeti u bijedi i nevolji pored tih neograničeno velikih mate­rijalnih dobara, koje nam pruža i nudi priroda.Osvajanje i upoznatvanje prirode čini po islamskom učenju bitni elemenat u misiji čovjeka na zemlji.

Prema Kur'anu muslimani su bili zaduženi između ostalog, osvajanjem svemira. Oni bi u najmanju ruku trebali da se bar danas takmiče sa ostalim u pokušajima osvajanja svemira. Umjesto toga, na žalost, veliki broj muslimana sa nepovjere­njem gleda na takve akcije. Šta više oni to smatraju grijehom i nedopu­stivim mješanjem u Božije prerogative. Ja sam lično imao prilike da više puta čujem ovako mišljenje. Čak je u ovom smislu bilo postavljeno pitanje Sejh Šeltutu rektoru univerziteta A1 Azhar u Kairu.Može li sada čovjek ostati miran i ravnodušan pred ovakvim stanjem može li ostati da se ne uzbudi i upravo da ne pobjesni? Prosto je neshvat­ljivo kako je moglo doći do takvog izopačavanja i izvrtanja islamskih stavova!Ni po jada kada bi ovo bio jedini slučaj. Međutim takvih primjera ima mnogo. Radi bolje ilustracije naopakog i pogrešnog shvaćanja Is­lama navešćemo ovdje još jedan drastičan primjer.Pitanje ropstva u Islamu predstavlja najbolji primjer pune opreč­nosti između prakse muslimana i učenja Islama.Islam je došao da između ostalog, kao što je poznato, oslobodi čov­jeka bijede, gladi i neznanja, da ga oslobodi svake zavisnosti čak i prema prirodi, da uspostavi punu ravnopravnost među svim ljudima i da po­digne na najveći nivo ljudsko dostojanstvo. Kao najneposredniji zada­tak na tom polju bilo je pitanje ukidanja ropstva. Ovdje treba najjače- podvući da ne može biti nikakve sumnje u to da je Islam težio punoj likvidaciji ropstva. Istina, on je to mislio postepeno sprovesti, jer je bilo nemoguće jednim dekretom osloboditi čovječanstvo od te more, koja jogčinila osnov tadanjeg društvenog, ekonomskog i političkog života. Isiam je radi toga propisao mjere koje su u perspektivi i to bliskoj trebale do­vesti do punog ukidanja ropstva, što predstavlja osnovni cilj Islama. On je prije svega kategorički ukinuo i zabranio sve izvore ropstva osim rata, a i tu je preporučio puštanje na slobodu zarobljenika. Pored toga, pro­pisao je najveće nagrade onima koji oslobode roba i odredio da se jedan dio zekjata troši u svrhu oslobođenja robova. Čak je propisao oslobađa­nje roba kao otkup za određene propuste i grijehe.Islam je, kako se vidi, postavio plan i propisao mjere za konačno i što brže ukidanje ropstva. Da se išlo tim putem i da se pravilno shvatila misao Islama ropstva bi u islamskim zemljama davno nestalo, mnogo prije nego u drugim zemljama.Međutim, šta se dogodilo?
Dogodilo, se baš obratno. Ropstvo se za­držalo još samo u nekim islamskim zemljama. Mi ne možemo, na žalost, zamjeriti i osporiti pravo gospodinu dru Petru Vlahoviću, docentu filo- zofsko-istorijskog fakulteta u Beogradu kad u Ilustrovanoj politici broj 212 od 27. XI 1962. godine tvrdi:»Ropstvo kao pravna institucija ukinuto je u gotovo svim zemljama sveta, ali se u zaostalim feudalnim zemljama Srednjeg Istoka potajno zadržala trgovina ženama i djecom.«»Ropski odnosi u Saudiskoj Arabiji posljedica su društvenog uređe­nja koje potiče iz daljnjih vremena. Od VII veka islamska religija, na neki način, ozakonila je robovanje, jer je stvorila klasni i kastinski sistem po kojemu na jednoj strani postoje vlasnici velikih poseda i svega što je na zemlji, a na drugoj su oni koji tu rade i žive i dužni su da u pokornosti izražavaju volju gospodara«.Sta da kažemo dru Vlahoviću, kada je sigurno da u Saudiskoj Arabiji postoje robovi. Nedavno je to potvrđeno sa najmjerodavnijeg mjesta. Kao posljedica događaja u Jemenu, došlo je do izvjesnih promjena u Saudiskoj Arabiji. Nova vlada proklamovala je u svojoj deklaraciji iz­među ostalog i ukidanje ropstva u zemlji.Ja ne tvrdim da među onima koji se bave problemima Islama i mu­slimana nema i takvih koji tendenciozno i svjesno izvrću činjenice u na­mjeri da bi postigli određeni cilj. Ali vjerujem da su za najveći dio naba­civanja na Islam odgovorni sami muslimani. Veliki dio nemuslimana donose svoj sud o Islamu na osnovu svakidašnjeg ponašanja i prakse pripadnika Islama. Ako jedan muslimanski vladar tvrdi da u svojoj zemlji vlada po Seriatu, a u toj zemlji postoje robovi, a na njegovu dvoru haremi, zar to neće biti dovoljno za jednog nemuslimana kojem nisu pristupačni iz­vori orginalnog Islama, da stvori zaključak o tome kako Islam zaista podržava ropstvo i hareme. A ako je još takva praksa od strane većine vladara vjekovima podržavana onda će on u svom takvom zaključku biti još čvršći.Ne manja ljaga nanesena je Islamu postojanjem harema. Islam je, istina dozvolio višeženstvo, ali pod vrlo teškim uslovima, kao izuzetnu mjeru. Ti ušlo vi su takve prirode da je teško zamisliti njihovo ostvare­nje. S obzirom na to i na činjenicu da u istom ajetu Svemogući prepo­ručuje ograničenje na samo jednu ženu, moglo bi se tvrditi da je mono­gamija cilj kojem je Islam težio. Monogamija je prema Kur'anu, u naj­manju ruku, savršenija forma braka od poligamije. Ako ja imam apso­lutno pravo da od dvije forme biram savršeniju i ako me u tome ne može
niko spriječiti, zašto to pravo ne bi pripadalo i državi kada vrši funkciju zakonodavca odnosno idžtihada. Ako bi danas jedna od islamskih zemalja u svom zakonodavstvu usvojila alternativu monogamije kao savršenije forme braka nalazeći da za odobrenje višeženstva ne postoje potrebni uslovi, ne vidim, da bi se time i najmanje ogriješila o osnovna učenja Islama. Prema utvrđenim propisima Islama država ima puno ovlaštenje da zabrani i ono što je u načelu dozvoljeno, kada to bude smatrala po­trebnim.Vrlo je bolno i žalosno, da su se do danas u pojedinim muslimanskim zemljama zadržali haremi, koji predstavljaju najveću sramotu našeg vijeka. U ime Islama gaze se u tim haremima najosnovnija prava čovjeka, i najgrublje ponizuje ljudsko dostojanstvo.Mi najogorčenije reagujemo na pisanje pojedinih nemuslimanskih pisaca o bespravnom položaju žene u Islamu. Mi se ljutimo na takve au­tore i pripisujemo im sve moguće namjere, a da pri tome nikada ne po­mišljamo na glavnog krivca, na nas same, koji smo dali povoda za takva pisanja. Ja se nemam pravo ljutiti na dr. Vlahovića kada promatrajući praksu u pojedinim islamskim zemljama zaključuje:)>Po šeriatskom pravu zasnovanom na dogmama Korana bogatašima je dozvoljeno mnogoženstvo. Tim pravom se i sada koriste imučniji slo­jevi u Saudiskoj Arabiji i nekim drugim zemljama, čime se potvrđuje haremska podčinjenost žene. Siromašni ničice padaju na koljena pred državnim i vjerskim starešinama, moraju da odobre odvođenje njihovih srodnica u hareme i pokorno izvršavaju sve obaveze koje im nameće feudalni društveni sistem. Dakle, u Saudiskoj Arabiji još postoji surovi zakon nepoštivanja čovjekove ličnosti. Ali, sličnih pojava ima i u drugim arapskim zemljama.«Treba već jedanput znati da problem pogrešnog pisanja o Islamu ne leži samo u piscima nego i u muslimanima. Mi to moramo konačno i spoznati i priznati, jer dok god se ne ustanovi prava dijagnoza, uzaludno će biti svako liječenje.Prvi pioniri islamskog buđenja i progresa Džemaludin Afganija, Šejh Muhamed Abduhu, Kevakibija, Rešid Rida, a kasnije Meragija i Šeltut stalno su isticali i podvlačili postojanje potpune oprečnosti između sva­kidašnje prakse muslimana i učenja Islama. Na pitanje, da li misli pozi­vati nemuslimane u Islam, Džemaludin Afganija bi uvijek odgovarao, da to ne misli činiti, jer želi muslimane pozvati u Islam. Šejh Muhamed Abduhu je vrlo često u svojim djelima naglašavao, da su muslimani zad­njih stoljeća postali najjači adut u rukama neprijatelja u borbi protiv Islama. »Mi neprestano govorimo, ističe Šejh Muhamed Abduhu, o pro­gresivnom karakteru Islama i o tome kako Islam nada sve cijeni nauku, daje razumu apsolutni prioritet i podiže ljudsko dostojanstvo na najveći prijedestal. Ja sumnjam, da će iko u to vjerovati, sve dok muslimani u broju nepismenih nose rekord, i dok se u islamskim zemljama nalazi ropstva i postoje haremi. Mi govorimo o dinamici i savremenosti Islama, a stojimo na jednom mjestu preko hiljadu godina«.Tapkanje na jednom mjestu, totalna sterilnost u duhovnom i misao­nom životu pratila je islamsko društvo veliki niz stoljeća. Mi možemo s pravom tvrditi da je Islam u svom razvoju doživio samo jednu praktičnu primjenu. To je uglavnom primjena koju je u svojoj praksi razradio Mu­hamed a. s. i prva četvorica halifa (Halefai Rašidin). Ona je kasnije dobila!*
samo svoj teoretski izraz i modifikaciju kroz razne pravne škole, tefsire, hadiske zbirke itd. Islamska misao okamenila se u formama prve svoje primjene. Stavovi i mišljenja raznih autora proglašeni su dogmama i identifikovani sa učenjima Islama od kojih se nije smjelo odstupati. Idžtihad je praktično ukinut i zabranjen. Time je potpuno onemogućena dalja razrada islamskog učenja i dalji razvoj islamske misli.To je po mom mišljenju bilo najkobnije u razvoju islamske misli. Tu je početak jedne pogrešne orijentacije, orijentacije na smrt, nebo i meta­fiziku. Nije se samo stajalo i ostalo kod prvobitnih formi. One su se u kasnijim kontraverzijama i formalističkim shvaćanjima potpuno izgubile ili su dobile sasvim drugi negativni smisao.Konačno je došlo novo doba i zateklo muslimane u punoj duhovnoj dezorjentaciji. Novo doba je nosilo i nove probleme. Borba za oslobođenje ispod jarma kolonijalizma, a potom borba za političko i ekonomsko jača­nje, sve su to problemi pred kojima se našao uglavnom čitav islamski svijet.

Kuda poći i šta uraditi?Na to pitanje davani su i još se daju različiti odgovori. Tu su se uglav­nom iskristalizirala tri stava.Djelomično kao reakcija na teško postojeće stanje, a djelomično kao posljedica načina školovanja i vaspitanja, formirao se stav koji traži prekidanje svake veze sa istorijom i tradicijom. Predstavnici ovog stava smatraju, da Islam nije u stanju da riješi aktuelne socijalne, ekonomske i političke probleme islamskog svijeta. Tako rezonovanje dolazi iz redova generacije koja je školovana i odgajana u školama i za vrijeme koloni­jalizma. Ona je, s jedne strane svjesno, tendenciozno i pogrešno infor- misana o Islamu, a s druge strane pred njom je stajala bolna i teška stvarnost islamskih naroda, koja je reflektirala u njihovoj svijesti vrlo rđavu predstavu o Islamu.Na suprot ovakvom stavu, stoji stav uleme — fakiha, koji tvrde da Islam sadrži i u stanju je da riješi sve probleme života. Taj stav, među­tim, ne ukazuje ni na kakva konkretna rješenja. On u stvari predstavlja jednu prilično neodređenu vjeru u apstraktne principe bez određene praktične primjene. Karakteristično je za nosioce ovog stava što zauzi­maju sasvim negativan stav prema životu i što ne pokazuju gotovo nika­kav interes za problematiku života, pa je prema tome i ne poznaju. Šta više, oni se energično suprotstavljaju svakom pokušaju rješavanja prob­lema savremenog života u duhu islamskog učenja. Ne postoje, prema njihovu shvaćanju, druga rješenja osim onih koja su sadržana u ranijim fikhskim djelima.U najnovije vrijeme sve se više afirmiše i jača stav koji ne samo što tvrdi da je nauka Islama sposobna da riješi na najprikladniji način sa- vremenu problematiku svijeta nego preporučuje i određena rješenja za konkretne probleme. Istina stavovi Islama po pojedinim pitanjima još nisu potpuno razrađeni i definitivno određeni. Postoji čvrsto uvjerenje koje poprima sve značajniju formu da Islam predstavlja progresivnu nauku koja može bez sumnje ubrzati preporod islamskih naroda.Čini se da je ova misao dominantna i igra važnu ulogu u naprednim islamskim pokretima. Značajna je u tom pogledu činjenica, da sve nove progresivne islamske zemlje računaju sa Islamom kao pozitivnim fakto­rom u borbi za bolji i sretniji život.

Treba ipak napomenuti da su mlađe muslimanske generacije prilično indiferentne prema Islamu. To je opća pojava u odnosu na vjeru. Ima za to više razloga. Nas ovdje interesuju samo oni razlozi koji se odnose na Islam.Mi se ne smijemo zavaravati. Moramo pogledati istini u oči, biti iskreni i otvoreno priznati, da ono što se doskora nazivalo Islamom nije moglo privući pažnju novih generacija. Islam u našoj svagdašnjoj praksi više je odbijao nego privlačio. U ime Islama muslimani su pokazivali najveći otpor prema školi, pasivno se odnosili prema svemu što se zbivalo oko njih, vjerovali u dovu više nego u rad, smatrali nesuprotstavljanje, bijedi i nevoljama najvećom islamskom vrlinom, podržavali hareme i ropstvo. Siromaštvo je proglašeno idealom pravog muslimana. Govorilo se da muslimanu nije dat ovaj svijet. Što bijednije živi na ovom svijetu, sve će više tamo uživati.Sasvim je razumljivo što ovakva predstava o Islamu nije mogla za­interesirati mladi Svijet, koji se počeo školovati i drukčije misliti. Ra­zumljivo bi trebalo biti isto tako i to što je taj mlađi svijet u revoltu i reakciji na postojeće stanje otišao i suviše daleko u suprotnom pravcu.

Čovjek u velikom zamahu i zaletu ne može da se zaustavi uvijek tamo gdje bi htio. Uostalom teško je odrediti granicu skoka.Prirodno je, da između roditelja i djece postoji izvjesno razmimoila- ženje i sukobi u shvaćanju. To je u stvari sukob novog i starog. Djeca su uvijek nosioci novog a roditelji* starog. Bilo bi pogrešno dramatizovati ovaj sukob. On je nužan i predstavlja znak progresa. To, međutim, ne znači da je pitanje odnosa novog i starog jednostavan problem. Ovaj od­nos predstavlja u životu čovjeka i razvoju društva vrlo bitan elemenat. Pogrešan odnos bilo prema novom ili starom uvijek će ometati pravilan razvoj. Ne bi bila ispravna orijentacija samo na staro kao što ne bi bila isto tako ispravna orijentacija samo na novo. Vješta kombinacija starog i novog svakako je najsigurniji put. Mi ne možemo niti smijemo prekidati veze sa našom prošlošću, kojoj mi isto toliko, ako ne i više, pripadamo koliko i sadašnjosti i budućnosti.Prošlost je skup ranijih iskustava bez kojih se ne bi mogli snalaziti u sadašnjosti niti bi mogli startovati u budućnost. Treba cijeniti i pono­siti se istorijom, ali ne treba u njoj živjeti. Treba stvarati svoju vlastitu istoriju. Treba cijeniti i poštovati djela ranijih generacija, ali i stvarati svoja vlastita djela. Progres se ostvaruje samo putem vlastitog djela. Stvaranje čini smisao progresa, a ujedno i vrijednost čovjeka. Koliko daš i stvoriš toliko i vrijediš.To je upravo načelo Islama, kojega se, na žalost, muslimani zadnjih stoljeća nisu držali, pa su doživjeli opću stagnaciju i bili zapali u najtežu situaciju.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.