Kada su Pavelić i Nedić odlučili da nema Roma, tome se usprotivila bosanska ulema

Tokom Drugog svjetskog rata, nacisti i njihovi suradnici istrijebili su pola miliona Roma, a u tom je genociodu aktivno učestvovala i Jugoslavija. Nakon rata, Žarko Jovanović, preživjeli iz tri koncentracijska logora, komponirao je službenu himnu Roma, na temelju svog životnog iskustva
N.H.
Stav.ba

Nacisti su Rome vidjeli kao parazitsku i besposličarsku rasu koja im je, u isto vrijeme, donijela određenu konceptualnu nelagodu: budući da im je historijsko porijeklo u Indiji, mogli su tvrditi da imaju utemeljeniju arijevsku lozu od samih Nijemaca. Iz tog je razloga Istraživački institut za rasnu higijenu predložio stvaranje, za 10% Roma u Njemačkoj, koji se smatraju “čistima”, rezervata u kojem će živjeti u svom “prirodnom” stanju.

Međutim, u tretiranju “romskog pitanja” na kraju su se ipak odlučili za genocid. Od objave dekreta Borba protiv romske kuge (1938.), Treći Reich povećao je pritisak na Rome, ne praveći razliku između “čistih” i “mješovitih”: nakon što su im oduzeta državljanstva i nakon što su lišeni prava putem rasnih zakona, vlasti su nastavile s oduzimanjem njihove imovine, a od 1942. započela je njihova masovna likvidacija. Broj žrtava iznosi pola miliona ljudi, između 70 i 80% evropskog romskog stanovništva svoju je smrt dočekalo u pogubljenjima, getima i koncentracijskim logorima.

Taj je genocid imao svoju posebnu epizodu u Jugoslaviji. Romska prisutnost na Balkanu dokumentirana je od 11. stoljeća, njihovim dolaskom na tadašnje područje Bizanta, ali njihov najveći priljev dogodio se od 14. do 16. stoljeća, kada je Osmansko Carstvo osvojilo poluotok. Drugi veliki val dogodio se u 19. stoljeću, nakon što je Rumunija ukinula ropstvo. Od ove seobe novooslobođenih Roma ostali su ostaci poput starog rumunskog prezimena porodice Žarka Jovanovića: Lošanešti.

Prema procjenama, između dva svjetska rata u Jugoslaviji je živjelo više od 70.000 Roma koji su zarađivali za život kao stolari, metalci, trgovci otpadom, trgovci konjima, prosjaci, treneri plešućih medvjeda ili muzičari. Iako se jedan dio prestao seljakati, oni su i dalje bili žrtve predrasuda: skitnice, lažljivci, lopovi, otmičari, prakticiraju crnu magiju… Ipak, ništa nije nagovještavalo njihovo istrjebljenje sve dok, nakon izbijanja Drugog svjetskog rata, Jugoslaviju nisu okupirale sile Osovine.

Žarko Jovanović bio je tinejdžer koji je živio u blizini Beograda kada je 1941. nacistička vojska preuzela vlast u gradu. Ubrzo su vlasti organizirale koncentracijske logore poput Banjice, bivše kasarne gdje su zatvorili na hiljade „elemenata“ koje su smatrali nepoželjnima: komuniste, pripadnike brigada u španskom građanskom ratu, Jevreje ali i Rome, uključujući i samog Jovanovića. U unutrašnjosti je izbio ustanak koji je Wehrmacht odlučio ugušiti sistemom kvota: na svakog ubijenog njemačkog vojnika pogubili bi 100 zarobljenika, a za svakog ranjenika još 50.

U početku su kvote ispunjavali Jevrejima, ali kada je njih nestalo, vlasti su odlučile nastaviti odmazdu ubijajući Rome. Jovanović je dane provodio stisnut sa 150 drugih ljudi u prostoru od 100 kvadrata, plašeći se sudbine koja ga čeka ako ga uvrste na popise zatvorenika koje treba ukloniti: SS je odvodio ljude na strijeljanje.

Nakon dvije godine popunjavanja kvota, nacisti su krenuli u rješavanje “romskog pitanja”. U trodnevnom napadu, praktički svi beogradski Romi deportirani su u logor, nekadašnji vojni magazin što je predstavljalo korak do njihovog uništenja: stavljeni su u red ispred groba, prisiljeni na svlačenje a stražar bi im naslikao na leđima krug koji je krvnicima služio kao meta.

Nakon mjesec dana žene i djeca, zajedno s nekim muškarcima, uključujući Jovanovića, prevezeni su u sajamski kompleks u Beogradu. Iako su živjeli na rubu egzistencije, zatvorenici ovog novog logora mogli bi povratiti slobodu ako dobiju potvrdu da nisu nomadi, već naseljeni stanovnici Srbije. Za to su morali potkupiti službenike i vlasti sa svojih nekoliko posjeda, što je mnogima omogućilo da spasu živote. Ostali su uklonjeni novom metodom uvezenom iz Berlina: plinski kombi, opremljen stražnjim odjeljkom povezanim s ispušnom cijevi, čiji su putnici umrli ugušeni dimom.

Nezavisna Država Hrvatska bila je iznimka u Evropi, jer je samoinicijativno, bez njemačkih zahtjeva i intervencija, istrijebila Rome sa svog teritorija. Ustaše su povezivali Rome sa Srbima, za njih su oba ta balkanska elementa zagađivala “čistu i europsku” hrvatsku naciju.

U ljeto 1941. hrvatske su vlasti registrirale Rome i, nakon nekoliko mjeseci počele njihovu deportaciju. Obećano im je plodno zemljište za obradu u drugim regijama Jugoslavije ili u Rumuniji. Ustaše su se čak pohvalile rješavanjem “romskog pitanja” na moderan način, pretvarajući ovu navodno neproduktivnu skupinu u društveno korisnu. U stvarnosti su ih, zajedno sa Srbima i Jevrejima, vodili u Jasenovac.

Romi su u Jasenovac, na obalu Save, dovođeni vozovima ili vojnim vozilima, neki čak i u vlastitim vagonima, vodeći sa sobom stoku i cirkuske životinje. Nakon što su im oduzeli stvari, stražari su ih rasporedili na polje gdje su živjeli na otvorenom.

Uskoro su počela smaknuća. Goli i vezanih ruku na leđima, ustaše bi ih ukrcali na teglenicu koja je prešla Savu kako bi ih prevezli na drugu obalu, gdje su ih krvnici ubijali udarcem u lobanju ili presijecanjem grla. Stotinu Roma angažirano je kako bi pomogli i pri kopanju jama, što im je omogućilo da prežive neko vrijeme, ali na kraju su i oni eliminirani.

Romi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj pretrpjeli su gotovo potpuno uništenje, njihov je broj pao sa 15.000 ljudi u prijeratnom popisu na samo 800 neposredno nakon toga. Tek 2011., sedamdeset godina nakon masakra, stanovništvo je doseglo razinu prije ustaškog istrebljenja.

Neki su dijelovi društva pokušali iskoristiti svoj zaštićeniji položaj kako bi zaštitili romsko stanovništvo od genocida. U Sarajevu je ulema napisala proglas protiv deportacije Roma islamske vjeroispovjesti. Njihovi su napori bili djelimično uspješni i većina takozvanih “bijelih Roma” ostala je u svojim domovima. Iako je ulema takođe nastojala zaštititi pravoslavne Rome, ustaške su vlasti odbacile tu mogućnost i naredili odvođenje u konvojima do Jasenovca.

Hrvatsko stanovništvo u pojedinim seoskim područjima također se mobiliziralo za spašavanje komšija, te ih je u raznim slučajevima uspjelo izvući iz koncentracijskih logora uvjeravajući ustaše da nisu “paraziti”, već pošteni i vrijedni građani. U Bijeljini ili Janji, Romi su izbjegli deportaciju podmićujući vlasti.

U borbi za opstanak mnogi su se Romi pridružili partizanskoj gerili. Najslavniji od svih bio je Stevan Đorđević Novak, alias El Gitanillo koji će dobiti status narodnog heroja.

U partizanskim redovima borio se i Žarko Jovanović. Nakon deportacije iz Beograda u rudnike Trepča (Kosovo), poslan je na prisilni rad kako bi snabdjevao nacističku vojsku olovom ali je uspio pobjeći i otići u planine partizanima. Dvadesetak godina kasnije postat će autor Dželem, dželem, svjetske himne Roma. Crne legije koje u njoj spominje direktna su asocijacija na ustaške i SS trupe.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.