Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina 19. stoljeća javljaju se prvi organizirani začeci evropeizacije i kulturnog preporoda u Bošnjaka. Začetnik ovog kulturnog pokreta bio je Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, koji je radi toga prije 130 godina (1891) pokrenuo list “Bošnjak”. List “Bošnjak” neko je vrijeme nastojao da pod bošnjaštvom okupi sve etničko-vjerske grupe u Bosni, ali na to nije bilo odziva od srpske i hrvatske strane. Objavljen je samo jedan anonimni članak nekog pravoslavca iz Bosanske krajine koji je podržao pisanje ovog lista koji je već svojim prvim brojem izazvao žestoke reakcije srpske i hrvatske inteligencije. Stoga se nakon nekoliko mjeseci povratio na program iznijet u prvom broju, kada je insistirao na bošnjačkoj nacionalnoj identifikaciji muslimana.
Okupacija 1878. nije za Bošnjake predstavljala samo prostu smjenu vlasti nego jedan izuzetno složen povijesni izazov. Došlo je do političkog i državnopravnog razdvajanja Bošnjaka u BiH od onih koji su ostali pod osmanskom vlašću (Sandžak, Plav, Gusinje, Mitrovica itd.). To je dovelo do njihovog različitog ekonomskog, društvenog i političkog razvitka tokom narednih decenija. Za Bošnjake u BiH okupacija je značila civilizacijski preokret od islamske kulture ka evropskom načinu života, što nije bilo nimalo jednostavno. Prilagođavanje novoj civilizaciji i usvajanje njenih kulturnih kodova tekli su bolno i sporo. Prvu deceniju-dvije nakon okupacije među Bošnjacima gotovo da nema nekih vidljivih društveno-političkih kretanja. Neke političke akcije pokreće austrougarska uprava, koja nastoji od vodećih Bošnjaka iznuditi izjave lojalnosti i vjerski i kulturno ih odvojiti od Carigrada. U tom sklopu diplomatskim i unutarpolitičkim akcijama i naporima nove uprave uspostavljena je 1882. islamska vjerska hijerarhija s reisul-ulemom i ulema-medžlisom na čelu. Izvršena je upravna i finansijska reforma vakufa, čija je uprava povjerena Zemaljskoj vakufskoj komisiji, pod kontrolom posebnog vladinog komesara. Istovremeno su uspostavljeni državni šerijatski sudovi, nadležni za bračne, nasljednopravne i vakufske poslove Bošnjaka.
U samom bošnjačkom narodu tog doba ekonomsko-socijalna kretanja uglavnom se očituju u pokretu iseljavanja u Tursku. Osnovni je uzrok iseljavanja nagli prelazak s naturalne na novčanu privredu, što je mnoge kategorije bošnjačkog stanovništva dovelo u težak ekonomski položaj. Računa se da se tokom 40 godina austrougarske uprave iselilo iz Bosne oko 150.000 do 200.000 Bošnjaka. Uslijed velikog iseljavanja, udio Bošnjaka u stanovništvu Bosne stalno se smanjivao. Prema prvom austrougarskom popisu iz 1879, živjelo je u BiH 448.613 Bošnjaka, tj. 38,73 posto njenog stanovništva. Taj je postotak do 1910. spao na 32,25 posto, odnosno tada je u BiH živjelo 612.137 Bošnjaka. Od tog ukupnog broja Bošnjaka, 76,93 posto ili 470.912 živjelo je na selu, a ostali su činili bošnjačko gradsko stanovništvo. Svoje nezadovoljstvo austrougarskom upravom Bošnjaci su izražavali i na druge načine (npr. učešćem zajedno sa Srbima u hercegovačkom ustanku 1882. protiv uvođenja vojne obaveze). Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina 19. stoljeća javljaju se prvi organizirani začeci evropeizacije i kulturnog preporoda u Bošnjaka. Začetnik ovog kulturnog pokreta bio je Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, koji je radi toga prije 130 godina (1891) pokrenuo list Bošnjak.
Bošnjački kulturni preporod polazio je od potrebe da se u narodu razbudi i učvrsti svijest o njegovom slavenskom porijeklu i potrebi približavanja Zapadu, ali uz istovremeno očuvanje islamske kulture kao jedne od bitnih komponenti bošnjačkog narodnog bića. Na toj osnovi se postepeno oblikuje moderna muslimanska inteligencija, čiji predstavnici pokreću i dalje vode kulturne poduhvate u narodu. Ta struja bošnjačke politike u BiH odnosila se uglavnom lojalno prema austrougarskoj vlasti kao nosiocu nove evropske civilizacije koju Bošnjaci i sami trebaju prihvatiti.
Bošnjački kulturni preporod stvoren je na osnovi narodnog jezika i stvaralaštva, narodnih zavičajnih vrijednosti, napuštanjem orijentalnih jezika i arebičkog pisma kao književnog izraza, a bošnjačka književnost nastavila je prirodan put emancipacije duha. Dakle, prvi izrazit predstavnik ovog stilsko-idejnog prijelaza bio je Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, koji predstavlja spoj prosvjetiteljstva i romantizma, a svojim zbornicima Narodno blago (1887) i Istočno blago (I-II, 1896–1897), uz produženje književnih težnji iz osmanskog razdoblja, postavlja folklorne i iskustvene zasnove za noviju bošnjačku književnost.
PRVI BROJ “BOŠNJAKA” IZAZVAO JE ŽESTOKE POLEMIKE
Prof. dr. Mustafa Imamović pisao je da su se u to vrijeme Bošnjaci teško mirili s idejom ravnopravnosti s ostalim stanovnicima Bosne. Srpska nacionalna ideja, naime, širena propagandom iz Srbije i Monarhije, bila je već prihvaćena kod ogromne većine pravoslavnog građanstva i seljaštva. Bez ikakvih potresa, i franjevci su u korist hrvatske nacionalne ideje napustili bošnjačku ideologiju, utoliko lakše što ova uopće nije imala korijena kod katoličkog seljaštva. Pravoslavno i katoličko stanovništvo u Bosni bilo je u većini doseljeno tokom XVIII i XIX stoljeća, pa njihova svijest, tradicija i ideologija nisu imale nikakve veze s bosanskom srednjovjekovnom državom. Zato su i nastojanja Austro-Ugarske da oživi interkonfesionalno bošnjaštvo kao nacionalnu ideologiju historijski bila unaprijed osuđena na neuspjeh. Isto kao što je osuđen na potpuni neuspjeh i aktuelni pokušaj dijela zabludjele bošnjačke elite da u 21. stoljeću uvjerava Hrvate i Srbe u postojanje bosanske nacije koja bi trebala biti neki nadsistem etničkom izjašnjavanju Srba i Hrvata. Svoja zapažanja o tim zabludama, koje su na koncu morale biti napuštene, meritorno je opisao prof. dr. Imamović, a koja očito nisu pažljivo čitali neki bošnjački intelektualci pa na štetu bošnjačkog naroda ponavljaju greške koje su nadiđene i apsolvirane prije više od 130 godina.
Naime, u unutrašnjem životu zemlje bošnjaštvo je jasno došlo do izražaja kada je sredinom 1891. godine Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak pokrenuo list Bošnjak, čija su pojava i pisanje izazvali žučne polemike u Bosni, Srbiji i Hrvatskoj. U zahtjevu kojim je molio Zemaljsku vladu da mu dopusti izdavanje novina Kapetanović je naveo da se “srpska i hrvatska štampa sa svom žestinom i u duhu svojih nacionalnih tendencija bori da direktno pridobije bošnjački elemenat”, dok će njegov list “braniti čisto otadžbinsko, tj. bosansko osjećanje”. Navodeći ovaj zahtjev, Zemaljska vlada je 6. IV 1891. preporučila Zajedničkom ministarstvu da odobri Kapetanoviću izdavanje lista, utoliko prije što njegova ličnost “pruža sve garantije za korektno i lojalno držanje novina prema našoj upravi i državnoj ideji”. Pored toga, Vlada preporučuje list i zato što “duhovni razvitak, koji mladu muslimansku generaciju mijenja pod sadašnjim uslovima, iziskuje s jedne strane potrebu za novinskom lektirom, a s druge strane i za organom u kojem bi se muslimani mogli literarno ogledati”.
Prvi broj Bošnjaka izišao je 2. VII 1891. godine. Vlasnici i izdavači bili su Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, a potom Jusuf-beg Filipović i njegov sin Ešref Filipović. Program lista, objavljen u ovom broju, bio je dosta uopšten i više je naglašavao muslimansku misao nego bošnjaštvo, primjećuje prof. dr. Imamović. Stav o nacionalnom pitanju Bosne i Hercegovine iznio je list kroz čuvenu pjesmu Bošnjaku, koju je napisao S. B. (Safvet-beg Bašagić), tada đak gimnazije: Znaš Bošnjače, nije davno bilo, / Sveg’ mi sv’jeta nema petnaest ljeta / Kad u našoj Bosni ponositoj / I junačkoj zemlji Hercegovoj / Od Trebinja do Brodskijeh vrata / Nije bilo Srba ni Hrvata. / A danas se kroza svoje hire / Oba stranca ko u svome šire. / […] / Oba su nas gosta saletila / Da nam otmu najsvetije blago / Naše ime ponosno i drago.
Srpska i hrvatska štampa oštro je napala Bašagićevu pjesmu i stav Bošnjaka. Tim povodom Bošnjak je pisao da “do okupacije nije bilo ni traga ovdje tom novoskovanom srpstvu i hrvatstvu” te da se “to tek u novije doba razmahalo i sve novine s obje strane stalno o tome pišu, a glavna je tačka oko koje se kreće ta cijela polemika mi muhamedovci”. Na pojavu i pisanje Bošnjaka čuđenjem i ljutnjom reagirala je već 30. 7. 1891. Bosanska vila. List se čudio da se stvara neki novi narod slavenski pod bošnjačkim imenom, a jezik se zove bosanskim, jer, prema njihovom tumačenju, u Bosni je živio samo jedan narod podijeljen u tri vjere – Srbi.
Na hrvatskoj strani zagrebački Obzor 24. 12. 1891. piše da se Bošnjaci imenuju po zemlji, kao što su Dalmatinci po zemlji Dalmatinci. Tvrdili su da bošnjaštvo nije narodnost jer nje nema kao što nema dalmatinske. No Obzor ipak ima blaži stav od srpskog lista pa ustvrđuje da se “mi se po vjeri dijelimo: katolici su Hrvati, pravoslavni su Srbi, a Muhamedanci su Bošnjaci”. Pitanje naziva jezika izazvalo je najžučnije rasprave. Prema Imamovićevom istraživanju, i srpska i hrvatska štampa žestoko je reagirala na upotrebu naziva bosanski jezik. Bošnjak je tvrdio da su Srbi i Hrvati za osnovu svog književnog jezika uzeli bosanski jezik, ali su ga jedni nazvali srpskim, a drugi hrvatskim. No, upotrebu naziva bosanski jezik podržao je i svjetski čuveni filolog i profesor Bečkog univerziteta Vatroslav Jagić u Carevinskom vijeću (austrijskom parlamentu) 1896. godine. Bošnjak je 16. 7. 1896. u cijelosti prenio i podržao ovo Jagićevo izlaganje. Jagić je istakao da bi u slučaju upotrebe naziva srpski ili hrvatski, ili srpsko–hrvatski, došlo do spora između Srba i Hrvata čija će oznaka doći na prvo mjesto.
BOŠNJAŠTVO BOŠNJACIMA
List Bošnjak nastojao je da pod bošnjaštvom okupi sve etničko-vjerske grupe u Bosni, ali na to nije bilo odziva od srpske i hrvatske strane. Objavljen je samo jedan anonimni članak nekog pravoslavca iz Bosanske krajine koji je podržao pisanje lista Bošnjak. Kod katolika je bošnjaštvo zabilježeno još i 1906. godine, kada je u Kupresu osnovana Bosanska čitaonica, a neki Bošnjak-katolik zalagao se za „“bratsku slogu” pod zajedničkim i za sve opravdanim bosanskim imenom, o čemu je Bošnjak pisao 3. i 17. 5. 1906. godine.
No vodstvo lista uskoro je shvatilo da je pod bošnjaštvom nemoguće ujediniti sve etničke grupe u Bosni i Hercegovini pa se nakon nekoliko mjeseci pokušaja urednikovanja općebosanskim listom povratilo na program iznijet u prvom broju, kada se list čitaocima predstavio isključivo kao muslimansko glasilo. List je doduše insistirao na bošnjačkoj nacionalnoj identifikaciji muslimana, ali to niukoliko nije utjecalo na njegov ekskluzivno muslimanski karakter, pisao je prof. dr. Imamović.
Isticanjem bošnjaštva nasuprot srpskoj i hrvatskoj nacionalnoj ideji u Bosni i Hercegovini, ovaj list bio je specifičan izraz osjećanja narodne posebnosti Bošnjaka. Imamović tvrdi da bi bilo pogrešno misliti da su Kállayeva politika i djelatnost Bošnjaka politički bili beznačajni. Sve do sredine devedesetih godina, tačnije do početka srpske i bošnjačke borbe za vjersku autonomiju (1896, odnosno 1899), predstavljalo je bošnjaštvo izvjesnu potencijalnu mogućnost suprotstavljanja pojedinim nacionalnim pokretima. To se vidi i po tome što je Bošnjak često i oštro kritiziran, a poznato je da u politici neko najviše napada onu koncepciju koja je najraširenija i po njegove vlastite interese najopasnija. Posljednje svoje velike polemike Bošnjak je vodio krajem zadnje decenije 19. stoljeća. Utjecaj i značaj Bošnjaka, koji je uz sebe uspio sakupiti značaj broj muslimanske inteligencije, počeo je da slabi već od 1895, mada će on sve do 1906. ostati jedini bošnjački politički list.
Pod pritiskom srpskog i hrvatskog političkog pokreta, Zemaljska vlada je konačno 4. 10. 1907. jednom internom naredbom obavijestila sve organe vlasti da se zemaljski jezik ima svuda službeno nazivati “srpsko–hrvatski”. Time je zvanično ukinut naziv bosanski jezik. Ukidanjem naziva bosanski jezik Austro–Ugarska je učinila samo posljednji korak u napuštanju politike interkonfesionalnog bošnjaštva, koja je već mnogo ranije pretrpjela neuspjeh i u koju ni Kállay nije izgleda nikad iskreno vjerovao. Prof. dr. Imamović upozorava da se bošnjaštvo može posmatrati i kao mogućnost da se prevaziđe konfesionalna sadržina nacije u Bosni i Hercegovini, ali da mu ni jedan od nosilaca bošnjaštva u suštini nije davao ovo značenje. I kod lista Bošnjak u početku to šire značenje bošnjaštva više je privid i odraz zvanične austrijske politike, nego vlastito uvjerenje. Za Bošnjak, i pored njegove uske društvene pozicije, bošnjaštvo je, prije svega, mogućnost nacionalne samoidentifikacije muslimana i isključivo sredstvo odbrane njihove posebnosti. Tokom svih dvadeset godina svog izlaženja i djelovanja Bošnjak smatra Bošnjake nacionalnom posebnošću, iako se često kolebao između bošnjačkog i muslimanskog imena. Bez obzira na stvarne ciljeve Kállaya, kao vrhovnog eksponenta austrougarske uprave, bošnjaštvo je u prvih 20 godina okupacije u suštini odigralo ovu historijsku ulogu u Bosni i Hercegovini.
No prof. dr. Munib Maglajlić u jednom je svom eseju otkrio zamku u koju su Bošnjaci upali. Naime, ponuđeno bošnjaštvo/bosanstvo, kao spasonosno rješenje za ublažavanje narastajućih nacionalističkih pritisaka, nije, dakle, bilo prihvaćeno od onih kojima je bilo nuđeno (Srba i Hrvata) i bilo je ustvari grubo odbačeno. Paradoksalan, ali logičan učinak ove prakse ogleda se u pojavi da su se od bošnjačkog “imena i pridjeva” udaljili i oni kojima je to historijski i praktično pripadalo – Bošnjaci, koji su pod vjersko kao etničko ime – Musliman – utekli ne samo zato što im je njihovo narodno ime bilo za neko vrijeme otuđeno i korišteno u političke svrhe nego dodatno i zato što su uvidjeli da se svojatanju i asimilaciji od strane bosanskih Srba, kao pravoslavaca, te bosanskih Hrvata, kao katolika, mogu uspješno oduprijeti istrajavanjem na vjerskom razlikovanju, tj. ističući da su pripadnici islamske vjere – muslimani.
Dr. Maglajlić je pisao da su u decenijama koje su uslijedile Srbi i Hrvati u Bosni povezivali bošnjaštvo – bez krivice Bošnjaka za to – s unitarističkim nastojanjima, čijim su se žrtvama unaprijed osjećali. Sve izneseno utjecalo je s vremenom na stjecanje omraženosti uz bošnjaštvo, što je u nacionalističkoj historiografiji za vrijeme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i kasnije Kraljevine Jugoslavije svjesno podržavano, jer se na taj način pospješivao u Bošnjaka proces zaborava narodnog imena. Tako se dogodilo da Bošnjaci, u vrijeme nacionalnih i nacionalističkih previranja krajem šezdesetih godina 20. stoljeća, nisu posegnuli za svojim historijskim imenom, kada im je uz državnu zaštitu omogućeno da se na popisu stanovništva izjasne kao zaseban narod, nego su se zadovoljili s odranije stečenim vjerskim kao etničkim imenom (Musliman).
Izvor: Stav.ba
