Nakon Prvog balkanskog rata (1912 – 1913), u sastav srpske i crnogorske države ušao je prostor današnjeg Sandžaka, koji je do tada bio u sklopu Osmanskog carstva. Time je broj muslimanskog stanovništa, koji se našao pod kontrolom srpske države, porastao na preko pola miliona. Velike sile su na Londonskoj konferenciji, 1913. godine, pokrenule pitanje zaštite nacionalnih i vjerskih manjina, te naglasile da je neophodno da Srbija i Crna Gora osiguraju sve mjere u cilju efikasne zaštite Bošnjaka i Albanaca. Vlade obje zemlje su odgovorile da njihovi “ustavi pružaju garant opstanka i sigurnosti svim mogućim manjinama”.
Srpska vojska je ovoga puta, za razliku od crnogorske, u svom dijelu Sandžaka imala konkretan odnos prema muslimanskom stanovništvu. To se vidi iz zapisa turskog činovnika Omera Koničanina prilikom ulaska srpske vojske u Novi Pazar: “Srpsku vojsku su svečano dočekali Srbi iz grada i masa Bošnjaka. Srpske žene su bile obučene u svečane haljine sa niskama dukata oko glave i vrata. U razgovoru sa njima komandant mjesta ih je kroz šalu pitao:
‘Je li to onaj turski zulum, što ste ga trpeli, pokazujući na zlatne niske dukate’. Istog dana srpska vojska je raspoređena po svim ulicama grada.
Njen je odnos prema Bošnjacima bio korektan, njeni postupci su ostavljali odličan utisak na Bošnjake u gradu. Poštenje srpskog vojnika bilo je primjerno i osvajalo je ljude. Sve bošnjačke kuće čiji su vlasnici napustili grad za vrijeme borbi oko Novog Pazara čuvali su na smjenu srpski vojnici. Kada bi se vlasnik vratio stražar bi mu predao kuću uz zapisnik koji je utvrđivao stanje kuće i inventara. Zbog svega toga srpska vojska je stekla veliko povjerenje i uživala jak ugled kod Bošnjaka.”
Za razliku od sandžačkih Bošnjaka, koji su se našli pod kontrolom srpske vojske, Bošnjaci i Albanci su na onom teritoriju koji je potpao od kontrolu crnogorske vojske, doživjeli surovu sudbinu u toku i nakon Prvog balkanskog rata.
