Čelnici SPC-a, kao uostalom i drugi ideolozi veliskosrpstva, naprosto nemaju granica kada je u pitanju negiranje i autokefalnosti CPC-a, crnogorskog jezika, crnogorske kulture i zapravo svega što je crnogorsko, istakao je Perović
Kada je patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porfirije u Sabornoj crkvi u Beogradu uručio arhiepiskopu makedonsko-ohridskom Stefanu tomos o priznanju autokefalnosti Makedonske pravoslavne crkve – Ohridske arhiepiskopije proces dug skoro četiri decenije prividen je svom završetku.
Uručenju tomosa prethodilo je zasijedanje Svetog arhijerejskog sabora kada je jednoglasno donesena odluka da se prizna autokefalnost Makedonske pravoslavne crkve. Za tu odlluku glasala su 42 episkopa Srpske pravoslavne crkve.
Dvojica crkvenih velikodostojnika, prije uručenja tomosa, predvodili su svetu arhijerejsku liturgiju kojoj je prisustvovao veliki broj episkopa obje crkve, a nakon svečanog čina mogle su se čuti poruke ljubavi i pomirenja, sve u skladu sa načelima ekumenizma.
Ali, dok je govorio o miru i bratstvu dvije pravoslavne crkve, patrijarh SPC-a Porfirije nije propustio iskoristiti da pošalje jasan signal kako je priznanje autokefalnosti MPC-u “izolovan slučaj” i da se taj čin ne smije dovoditi u vezu sa drugim prostorima u kojima postoji i djeluje Srpska pravoslavna crkva.
“Uslovi i konteksti, ono što smo smatrali poretkom u Severnoj Makedoniji, apsolutno je drugačije u odnosu na sve druge prostore na kojima postoji i živi naša crkva”, istakao je Porfirije.
Političko pitanje
Psiholog Žarko Korać pojašnjava da, iako nije direktno pomenuo prostor Crne Gore, ni obnovu Crnogorske pravoslavne crkve, očito je da je patrijarh Porfirije poslao poruku koja nadilazi svečani čin priznanja autokefalnosti MPC-a signalizirajući da će se priznanje autokefalnosti CPC odvijati dosta teže i neuralgičnije.
“Priznanje autokefalnosti za Crnogorsku pravoslavnu crkvu mnogo je više političko pitanje nego što je to slučaj sa priznanjem MPC-a jer i osjećaj u Srbiji prema Sjevernoj Makedoniji, kao prostoru i državi, nije isti kao prema Crnoj Gori i crnogorskom nacionalnom identitetu.
Pravoslavne crkve imaju jedan inherentni problem, a to je da su to, u pravilu, nacionalne crkve i svaki put kada se konstituiše ili se dovrši proces konstituisanja nove nacije počne i proces ‘crkvenog osamostaljivanja'”, navodi Korać.
Posljednje priznanje autokefalnosti Makedonske pravoslavne crkve samo je prihvatanje činjeničnog stanja, smatra Korać, jer MPC samostalno djeluje duže od četiri decenije.
Čak i to priznanje, dodaje Korać, bilo je uslovljeno i to željama i zahtjevima grčkih vjernika i njihovog poimanja savremene političke geografije balkanskog prostora.
“Priznanjem Makedonske pravoslavne crkve ona nije priznata pod tim imenom, nego pod imenom Ohridska arhiepsikopija i to verovatno pod pritiskom Grčke, odnosno patrijarha iz Carigrada koji verovatno ne želi da se, za njih Grke, pojavi često sporno ime – Makedonija.
Tako da je to izbegnuto, ali to što se dogodilo je de facto konstatacija onoga što imamo već skoro 40 godina – samostalna crkva u nezavisnoj državi i u narodu kojeg većina Srba ne vdi kao deo srpskog naroda nego kao nezavisan narod, što oni i jesu”, kaže Korać.
Istorijski revizionizam SPC
Ali, malo je ko danas ubijeđen da će SPC sličan, a pogotovo identičan stav zauzeti kada je u pitanju autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve. Predsjednik PEN centra Crne Gore Milenko Perović kaže da su mnogobrojni razlozi za takvo ponašanje SPC-a, a da je najvažniji, onaj krucijalni, jer ne žele priznati kako je nad Crnom Gorom i CPC-om izvršeno ideološko-simboličko nasilje.
“Malo je vjerovatno da će SPC ikada priznati autokefalnost CPC-a. Zašto? S jedne strane iz istorijskih razloga, jer bi morala da odustane od istorijskog revizionizma koji ispoljava već duže od stotinu godina kada je u pitanju kompletna crnogorska istorija i posebno kada je u pitanju istorija Crnogorske pravoslavne crkve.
S druge strane, zbog sadašnjosti i budućnosti ona to nikada neće učiniti, jer velikosrpska ideologija svoje najubojitije oružje u Crnoj Gori ima upravo u SPC-u i njezinoj lokalnoj filijali koja se zove Mitropolija crogorsko-primorska.
Dakle, ni na koji način ne treba očekivati da se sa Crnogorskom pravoslavnom crkvom desi ono što se desilo sa Makedonskom pravoslavnom crkvom, odnosno Ohridskom arhiepiskopijom”, kaže Perović.
I Korać smatra da postoji mala vjerovatnoća da će SPC pristati da učestvuje u procesu sticanja autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve još i više kada se vidi koliko otvoreno SPC učestvuje u političkom životu Crne Gore.
Podsjeća da je SPC prije 18 mjeseci otvoreno učestvovala u političkoj i izbornoj kampanji i bila jedna od najzaslužnijih sila za dovođenje tada nove političke garniture na najvažnija mjesta u vlasti zemlje.
Crkva je tada demonstrirala svoju neposrednu političku moć, pojašnjava Korać, za kojeg nema dileme da SPC ima neposredan uticaj na gotovo jednu trećinu građana Crne Gore.
Kaže i da ne vidi načina na koji bi, u nekoj bližoj budućnosti, moglo doći do stvaranja autokefalne i samostalne Crnogorske pravoslavne crkve uprkos činjenici da je ta crkva postojala, kao zasebna, prije stvaranja Kraljevine Jugoslavije.
“Mislim da će to pitanje još dugo biti otvoreno i biti izvor podela u crnogorskom društvu jer tamo SPC čisto politički nastupa i stoji direktno iznad prosrpskih političkih stranaka i opozicija, na političkoj sceni, procrnogorskim ili, kako oni sebe zovu, suvernističkim strankama u Crnoj Gori”, kaže Korać.
Negiranje svega crnogorskog
Iako postoje stotine i hiljade dokumenata koji svjedoče o postojanju Crnogorske pravoslavne crkve mala je vjerovatnoća da će SPC ikada priznati njenu autokefalnost, kaže Perović pojašnjavajući kako je Srpska pravoslavna crkva, suštinski, instrument velikosrpskog nacionalizma.
Taj instrument se u Crnoj Gori koristi samo sa jednim ciljem, kaže Perović.
“Čelnici SPC-a, kao uostalom i drugi ideolozi veliskosrpstva, naprosto nemaju granica kada je u pitanju negiranje i autokefalnosti CPC-a, crnogorskog jezika, crnogorske kulture i zapravo svega što je crnogorsko.
Postoje stotine i stotine dokumenata, stotine i hiljade svjedočanstava koje dokazuju faktum da je Crnogorska pravoslavna crkva postojala vjekovima, faktički od 1485. godine do nekanonskog ukidanja 1920. godine.
Dakle, postoji mnoštvo dokumenata koj to dokazuju, međutim SPC o toj stvari neće da vodi dijalog sa bilo kim na terenu racionalnosti, na terenu činjenica, nego se povlači u iracionalni prostor laži, mistifikacija i neistina, a na tom prostoru ona je apsolutni svjetski šampion.
Niko nju ne može pobijediti na terenu laži. Prema tome, ne može se očekivati da u njoj popusti njena intencija da na svaki način negira sve što je crnogorsko”, zaključuje Perović.
Portalanalitika.me
