U jednom egipatskom selu živio jedan slikar koji se nadaleko pročuo po svojoj vještini.
Zahvaljujući tome, postao je prilično bogat čovjek. Jednog dana jedan od siromaha iz sela pokuca mu na vrata i reče: “Tebe je Allah počastio imetkom; zašto ne dijeliš kao naš komšija mesar? On svaki mjesec izdvoji određenu količinu mesa i podijeli je siromasima.”
Slikar se samo nasmijao na te njegove riječi.
Međutim, taj čovjek nije se zaustavio na tome, nego je po selu proširio priču kako mu slikar nije ništa udijelio niti pomogao iako je puno bogatiji i od mesara, koji svaki mjesec dijeli. Ljudi povjerovaše u njegovu priču i udaljiše se od slikara. Niko ga više nije selamio.
Bio je to tihi bojkot mještana prema njemu i “njegovom postupku”.
Slikar oboli i na kraju preseli na ahiret, a samo mali broj ljudi dođe mu na dženazu. Prođe mjesec dana od smrti slikara i već su svi zaboravili na njega. Seljani su živjeli svoju svakodnevnicu. Ništa nije bilo čudno osim što ni mesar više nije dijelio meso. Upitaše ga:
– “Šta se dešava pa više ne dijeliš meso siromasima?”
– “Znate”, reče mesar, “svaki mjesec slikar je uplaćivao određenu sumu novca da podijelim mesa siromasima. Tako sam i činio dok je bio živ i plaćao.
Međutim, ja nisam dovoljno bogat da nastavim tu njegovu tradiciju.”
