Sada je distanca od granice u kanjonu Cijevne do prelaza Grnčar, nadomak Gusinja, svedena na 45 kilometara, dok je uobičajenom rutom, koja vodi magistralom ka sjeveru, tri puta duža. Solidnu saobraćajnicu krasi pejzaž koji zapanjuje surovošću i ljepotom.
Predjeli su to čije okomite litice i vertikale, smjenjuju ušuškane oaze plodne zemlje, koju su generacije gorštaka u nepristupačnim krajevima kultivisali i otimali od vrleti
Iako put sa druge strane crnogorsko-albanske granice, koji preko Božaja vodi do Gusinja, nije nepoznanica, tek je bočni njegov krak, na kojem je izgrađen Granični prelaz Zatrebačka Cijevna – Grabon oživio atraktivnu panoramsku rutu i dodatno približio centralni dio Crne Gore, odnosno Podgoricu i okolinu, sjeveroistočnom dijelu zemlje.
Potvrđuje to i put ekipe Pobjede koja se uvjerila u pojačanu frekvencu saobraćaja cestom koja sa crnogorske teritorije, od Dinoše, vodi kanjonom Cijevne gotovo do izvora te kraške ljepotice u Albaniji. Drum se penje do prevoja koji otvara pogled na masiv Prokletija, a onda dalje dolinom Lepuše, Vrmoše i Grnčara vodi do pitomog plavsko-gusinjskog kraja, podno Prokletija.
NAJŠIRA TAČKA KANJONA CIJEVNE: Godinama spiran i usitnjivan kameniti koridor između klanaca foto: Stevo Vasiljević
Kuda
Iz Podgorice ili Tuza, put ka Graničnom prelazu Zatrebačka Cijevna vodi kroz Dinošu, pa uz kanjon Cijevne, lijevom obalom rijeke. Od Dinoše do granice je 17 kilometara.
Ne može se omašiti, jer put vodi direktno do granice, a prolazite Trgaju, kupalište Kulu, a koji kilometar pred granicom i čuveni Plavi most, ranije najudaljeniju tačku do koje je iz pravca Dinoše vodio asfalt.
IZMEĐU TAMARE I SELJCA: Gromade kamena koje kao da su titani razbacali u epskom boju foto: Stevo Vasiljević
Novoizgrađeni put ka prelazu Zatrebačka Cijevna – Grabon je odlična cesta, sa jednom primjedbom: nema dovoljno proširenja i mjesta za usputno zaustavljanje, iako je ovaj kraj u ljetnjim danima svojevrsno izletište i utočište od vrućina, raj za ribolovce, i to ne samo za mještane, već i stanovnike dvije opštine koje su upućene na obale Cijevne.
Sa albanske strane prvo veće mjesto je Tamara (Tamare), nekada selo, sada državnim sredstvima tipski izgrađena varošica, sa šetalištem uz rijeku. Tu pada prva pauza i jutarnja kafa. Sagovornik i mještanin Len Pepaj govori o istorijatu mjesta i predočava nam upravo podatke o gradnji varošice.
Kaže da je majstor za zidanje, a imao je priliku da radi širom Crne Gore, od Crmnice do Kuča. Zna dosta Podgoričana i žitelja Malesije i Tuza, kako onih domaćih, tako i u dijaspori, budući da je živio u Njujorku jedno vrijeme.
Uglavnom, teško da, pogotovo među Podgoričanima, neće imati zajedničkog poznanika. Poslije kafe nastavljamo od Tamare naprijed: put vodi pored fabrike vode, usput prolazimo i ribnjak i fascinantnu dionicu kroz koju cesta vijuga kroz gromade kamena koje kao da su titani razbacali u nekom epskom boju.
Stižemo do lokacije pred kojom čovjek neminovno osjeti strahopoštovanje. Ogromno ždrijelo, mjestimično široko i više stotina metara, dugo dva kilometra, najšira je tačka kanjona Cijevne. Tu je rijeka milionima godina nasipala ogroman materijal a koridor između klanaca više podsjeća na prostranu dionicu Kolorada nego rijeku balkanskog i dinarskog krša.
Zapravo, imate osjećaj da su se klanci razmakli da bi, silinom kiša i radom snjegova i leda nastala magija krša: ispran sa planina, i bezbroj godina usitnjavan od velikih gromada do najsitnijih šljunkovitih i pješčanih granulacija.
NEIZBJEŽNI BUNKERI: Selo Budace u okolini rijeke Lepushe foto: Stevo Vasiljević
To je ona svojstvena pobrkana slika, mozaik kontradiktornosti između nevjerovatne prirode, suživota čovjeka i vrleti, ali i tu i tamo bljeskova kiča, nemara i čudne dovitljivosti koja izmiče razumu.
Kako drugačije dočarati kipove crveno-crnih orlova nejednakih oblika, rasporeda kolorita kojima se daje pečat autentičnosti, iako je samo etno selo sa drvenim kolibama dovoljno prepoznatljivo.
DOMAĆA RADINOST: Stubovi za struju više liče na ostaža za sijeno foto: Stevo Vasiljević
portalanalitika.me
