Sjećanje na legendarnog generala Mehmeda Alagića

Proganjan i ponižen, general Mehmed Alagić umro je u večernjim satima, 7. marta 2003. godine, u Sanskom Mostu. Alagić je tokom agresije bio komandant Trećeg i Sedmog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine. Armiji RBiH priključio se kao potpukovnik bivše JNA. Ostat će upamćen po akcijama oslobađanja Vlašića, Kupresa, Donjeg Vakufa i svog rodnog Sanskog Mosta.

Mehmed Alagić je rođen u selu Fajtovci, opština Sanski Most, 8. jula 1947. godine.

Po izbijanju agresije na BiH bio je u sastavu 17. krajiške brigade kada ustrojava vojsku i postaje komandant Operativne grupe Bosanska krajina. Nakon kratkog vremena postaje komandant 3. Korpusa Armije RBiH. Na toj dužnosti ostaje kratko jer na njegovu incijativu dolazi do formiranja Sedmog korpusa Armije BiH. Postaje komandant Sedmog korpusa ARBiH gdje biva unaprijeđen u čin generala Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Mehmed Alagić je, uz generala Dudakovića, prvi koji je od jednoga korpusa napravio zaokruženu cjelinu. Zaokruživanje Sedmog korpusa kao cjeline Alagić je izveo brzo i energično. Alagić se vodio logikom: sve za odbranu. On nije polagao račune ni općinskim ni regionalnim ni državnim organima, oni su račune polagali njemu. Svi privredni resursi u regionu bili su u službi i “pri ruci” Sedmom korpusu. Gotovo da nije bilo vojnosposobnog čovjeka koji nije bio mobilisan. Svaki čovjek, po Alagiću, ima svoje mjesto u odbrani zemlje.

Sedmi korpus je ubrzo dobio naziv “krajiški”, mada u njemu Krajišnici, po broju, nisu dominirali. Ali, dominirala je ogromna želja Mehmeda Alagića i svih drugih Krajišnika da se krene prema Krajini.

O kakvoj ljudskoj veličini se radilo možda najbolje odslikava jedna priča iz ratne 1995. godine.

“Svoje Krajišnike i ostale Bošnjake pozivam da dođu u Bosnu, u Sedmi korpus, uzmu pušku u ruke i uključe se u borbu. Jer, kako ja to često kažem: Voz za Bosansku krajinu je krenuo. Požurite dok još imate mjesta, neće valjati ako nestane karata!”, bile su poruke kojih sa i danas njegovi borci sjećaju.

Sva ta organizacija, vjera u Boga su na kraju pomogle realizaciju jedne od najvažnijih akcija Armije RBiH, oslobođenje planine Vlašić.

Borci Sedmog korpusa u sadejstvu sa jedinicama Trećeg i Prvog korpusa, te Gardijske brigade Armije RBiH, u veličanstvenoj operaciji Domet 1, oslobodili su najviši vrh Vlašića, radio-relejno čvorište na Paljeniku, visoku 1.933 metra, 23. marta 1995.godine, za koju su generali evropskih armija govorili da je neosvojiva. Bila je to jedna od najpoznatijih i najznačajnijih pobjeda Armije RBiH, koja se i danas proučava na vojnim akademijama u svijetu. Operacija Vlašić je bosanskom čovjeku vratila pobjednički mentalitet.

General Alagić komandovao i jedinicima Armije RBiH, uz još jednu krajišku legendu generala Atifa Dudakovića, koje su u ljeto 1995. godine stigle nadomak Banja Luke.

Mehmed Alagić je vodio neprekidno borbe i sa Hrvatskim vijećem odbrane i četnicima i redao uspjeh za uspjehom. Oslobađajući mnoga sela i gradove u srednjoj Bosni dolazi do Sankog Mosta, gdje zajedno Peti i Sedmi korpus Armije RBiH pod zapovjedništvom generala Atifa Dudakovića i Mehmeda Alagića, ulaze u Sanski Most u noći sa 9. na 10. oktobar 1995. godine.

Poslije rata, na vlastiti zahtjev, biva penzionisan i prihvaća se dužnosti prvog poslijeratnog gradonačelnika općine Sanski Most. Sanski Most postaje utočište za sve prognane Bošnjake iz 51 opštine Bosne i Hercegovine.

“Nije problem načelnik Alagić, nego general Alagić” – kazao je krajem jula 1999. godine komentirajući odluku tadašnjeg visokog predstavnika Carlosa Westendropa, kojom je smijenjen sa mjesta načelnika Sanskog Mosta.

Tog 2. avgusta 2001. godine, nakon što su ga uhapsili specijalci Federalnog MUP-a i sa čarapom na glavi doveli u Sarajevo, odakle je deportovan u Hag kazao je:
“Umrijet ću zbog ove čarape na glavi i lisica na rukama, neću zbog haške optužnice.”
Optužen je za komandnu odgovornost za ratne zločine u srednjoj Bosni.

Nakon što je pušten iz Haga, da se brani sa slobode, tadašnjoj glavnoj haškoj tužiteljici Carli del Ponte poručio je: “Gospođo, ovdje me više nikada nećete vidjeti”. Nepune dvije godine kasnije njegovo srce prestalo je da kuca.

“General Alagić nije umro od srca, nego od nepravde”, rekao je rahmetli Alija Izetbegović.

Dženaza mu je klanjana u rodnim Fajtovcima pred oko 20 000 ljudi koji su došli iz čitave BiH. Ukopan je u mezarju Fajtovačke džamije. Umjesto da, po običajima, pita vjernike da li mu “halale”, pisao je tadašnji Ljiljan, tadašnji reis Mustafa Cerić, naravno, nije mogao upitati generala Alagića, ali mogao je izustiti:

“Halališ li im”?

“Halališ li im”?

 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.