Šokantna priča o vječnom zatvoreniku Guantánama: ‘On je nulti pacijent CIA-inog programa mučenja‘

Novi HBO-ovo dokumentarac priča o Abuu Zubaydahu, prvom zatvoreniku podvrgnutom ‘poboljšanim tehnikama ispitivanja‘

Službenici CIA-a su još 2002. godine s tajnog ‘crnog mjesta’ u Tajlandu upozorili svoje nadređene da bi njihove tehnike ispitivanja mogle rezultirati smrću zatvorenika, piše Guardian. Ako bi se to dogodilo, preminuli bi bio kremiran i iza njega ne bi ostalo ni traga. No ako bi ispitanik preživio, bi li CIA mogla jamčiti da će zauvijek ostati izoliran od drugih?

Mogla bi. Kako agencija navodi u svom internom dopisu, Abu Zubaydah ‘nikada neće biti u situaciju u kojoj bi imao bilo kakav značajan kontakt s drugima’ te bi ‘do kraja života trebao ostati bez mogućnosti komunikacije’.

Tako počinje ‘The Forever Prisoner’, HBO-ov dokumentarac Alexa Gibneyja, koji priča priču o prvom zatočeniku podvrgnutom onome što CIA naziva ‘poboljšanim tehnikama ispitivanja’ (EIT – enhanced interrogation techniques, eng.), a što ostatak svijeta zna pod jednostavnijim, ružnijim nazivom: mučenje.

Gotovo dva desetljeća nakon tog dehumanizirajućeg dopisa, CIA je pokazala da je od riječi. Zubaydah, koji nikada nije optužen za zločin, niti mu je dopušteno da se žali na svoj pritvor, zatočen je u zarobljeničkom logoru Guantánamo Bay. Izbor Joea Bidena za predsjednika nije donio ništa što bi značilo kraj njegovog ‘čistilišta’ ili statusa ne-osobe.

‘Suočen je s užasom kojem su izloženi još neki ljudi u Guantánamu, što je možda i najgori egzistencijalni užas od svih, gori čak i od zatvorenika koji je osuđen na doživotnu kaznu’, kaže Gibney u intervjuu koji je dao u hotelu u Washingtonu, oko kilometar i pol udaljenom od Bijele kuće.

‘Ti zapravo ne znaš kakva je tvoja budućnost. Tvoja budućnost je zauvijek nedefinirana. Ne znate hoćete li ikad izaći i hoćete li ikada dobiti objašnjenje zašto ste i dalje tamo, a to je ono što prikazujemo u filmovima kad želimo opisati tiranske režime. To je Orwell. To nije čizma zauvijek na vašem licu, već je to onaj osjećaj da vječno nećete znati što će vam se dogoditi i zašto. To uništava dušu i mora biti psihički destabilizirajuće na neki stvarno strašan način kad jednostavno – ne znaš.’

Jasno je da je Zubaydah nakon terorističkih napada na New York i Washington 11. rujna 2001. bio osoba od interesa (‘On nije holivudski nevin, što kaže čak i njegov odvjetnik’, napominje Gibney). Palestinac rođen u Saudijskoj Arabiji borio se u Afganistanu. Krivotvorio je putovnice, dogovarao putovanja za džihadiste i znao je za terorističke zavjere. Koristio je više od 30 identiteta i smatran je majstorom prerušavanja.

Ali kada je Zubaydah zarobljen u Pakistanu u ožujku 2002. (ustrijeljen je dok je pokušavao pobjeći), pogrešno je demoniziran kao visoki operativac Al-Qaide, a ne neovisni pomagač, što je u stvari bio. Odveden je na tajno mjesto u Tajlandu gdje su ga ispitivali muškarci opsjednuti idejom da moraju spriječiti još jedan 11. rujna.

Gibney kaže: ‘Abu Zubaydah je bio nulti pacijent za CIA-in program mučenja. To je razlog za istraživanje njegove priče jer saznajete kako je narušena vladavina prava. Kako smo krenuli putem na kojem nas je više zanimalo čuti ono što smo željeli čuti, a što obično dobijete mučenjem, a ne ono što su zapravo bile činjenice.’

Zubaydaha su CIA-ini najamnici podvrgli ‘poboljšanim tehnikama ispitivanja’ koje su uključivale 83 primjene tzv. ‘waterboardinga’ (mučenja vodom) unutar samo jednog mjeseca. U izjavi koju je dao svom odvjetniku 2008., Zubaydah se prisjetio: ‘Stalno su na mene lijevali vodu i koncentrirali se na moj nos i usta sve dok nisam stvarno osjetio da se davim i da će mi prsa eksplodirati od nedostatka kisika.’

Također je proveo više od 11 dana u kutiji veličine lijesa i 29 sati u još manjoj kutiji dimenzija 50x75x75 cm. Dokumentarac uključuje slike brutalnog postupanja koje je opisao sam Zubaydah, kao i zapise iz njegovih osobnih dnevnika, prije i nakon što su ga ulovili.

SAD je prvi put u povijesti primijenio mučenje kao dio službene vladine politike – i bilo je krajnje nasumično. ‘CIA bi se željele pretvarati da je to bio znanstveni program koji su pomno kalibrirali rigorozni znanstvenici. To uopće nije istina. Bilo je samo improvizirano. ‘Probajmo 24 sata nespavanja. To ne radi. Što kažete na 48 sati? Što kažete na 72 sata?’’, kaže Gibney.

‘Pa, vaš se um pretvara u kašu nakon 72 sata nespavanja i mogli su pitati nekog od svojih stručnjaka koji bi rekao da vaša kognitivna sposobnost gotovo nestaje u tom trenutku. Zašto biste onda nekoga ispitivali nakon 72 sata nespavanja? To je besmisleno. Kad su se služili ‘waterboardom’, jasno je da nisu znali koliko daleko ići.’

‘Ono što me užasnulo, kada sam ušao u detalje, je to koliko je cijela stvar bila neoprezna, nepromišljena i organizirana naprečac. ‘Hej, probajmo danas s malo golotinje. Što kažete na malo hladne vode? Oh, to ne funkcionira. Pokušajmo ih onda objesiti o zapešća. Stavimo ga u kutiju u kojoj će obavljati nuždu četiri-pet dana. To bi moglo upaliti. Pustimo glazbu jako glasno. Što kažete na Red Hot Chili Peppers iznova i iznova?’ To je bilo razdoblje u kojem takva ispitivanja nisu bila odobrena i samo se improviziralo.’

Za Gibneyja je taj slučaj jasan pokazatelj da pravila protiv mučenja postoje jer su takva ispitivanja istovremeno nemoralna i ne daju nikakve dokaze utemeljene na činjenicama.

‘Tijekom niza godina snimanja dokumentarnih filmova, stalno se susrećem s ovom frazom ‘korupcija s plemenitim ciljem’. Jednom kada ljudi pomisle da rade nešto za plemenite svrhe, dopuštaju si kršiti pravila, kao što je podmetanje džointa počinitelju kojeg ne možete uhititi na drugi način. Od toga pa do ubijanja ljudi, jako je mali korak.’

‘Nadam se da će ljudi početi shvaćati da pojam ‘cilja koji opravdava sredstvo’ nikada nije dobra ideja jer kada to jednom prihvatite, to u osnovi znači da dopuštate sebi poništiti sama načela za koja tvrdite da ih podržavate.’

U filmu Gibney intervjuira Jamesa Mitchella, umirovljenog psihologa zrakoplovstva i glavnog arhitekta EIT-a, koji ne izražava žaljenje zbog onoga što je učinio jer je to smatrao svojom domoljubnom zadaćom.

‘Ako mi šef kaže da je to legalno, pogotovo ako je predsjednik to odobrio, neću ulaziti u nijanse o tome što neki tip u podrumu ili što neki novinar misli o tome. Mogu zauzeti moje mjesto ako misle da mogu bolje obaviti posao ili bolje zaštititi Amerikance’, kaže Mitchell.

Gibney je također tužio CIA kako bi poništio njihovo redigiranje knjige bivšeg agenta FBI-a Alija Soufana, The Black Banners: How Torture Derailed the War on Terror after 9/11 (Crne zastave: Kako je mučenje odvelo u krivom smjeru rat protiv terorizma nakon 11. rujna, prev.) i dobio pristup Soufanovim bilješkama iz razgovora sa Zubaydahom. To je omogućilo Soufanu da govori slobodnije nego prije i bacilo novo svjetlo na slučaj.

‘Navedeni razlog mučenja uvijek je bio taj što je Abu Zubaydah bio potpuno nekooperativan. Ono što je otkriveno u novom intervjuu s Alijem Soufanom, zajedno s njegovim bilješkama s ispitivanja, je to da im je u roku od sat ili dva nakon početka ispitivanja otkrio zavjeru koja je bila u tijeku’, kaže Gibney.

‘To se događalo u Izraelu i sve su financirali Saudijci, a oni su pomogli da se ta zavjera zaustavi. Dakle, znali su da je bio potpuno kooperativan jer im je otkrio zavjeru koju su mogli zaustaviti. No zaključak do kojeg je došla CIA, bio je upravo suprotan.’

Zubaydah je odveden i na druga tajna mjesta u Poljskoj, Maroku, Litvi, Afganistanu i opet natrag u Guantánamo Bay, gdje je bio zatočen od 2006. Negdje na tom putu, u pritvoru CIA-e, izgubio je lijevo oko pa sada nosi povez.

Budući da s njim nije mogao izravno razgovarati, Gibney je sa Zubaydahom komunicirao samo preko odvjetnika. ‘S jedne strane, njegov odvjetnik ga naziva divom i kaže da je on čovjek sjajne inteligencije, crnog smisla za humor, ali i netko tko je bio duboko traumatiziran. Ima jake glavobolje, ima noćne more da se utapa, što nije iznenađujuće.’

Prošli tjedan se pojavila informacija da je Zubaydah federalnom sudu podnio zahtjev da ga se pusti na slobodu uz obrazloženje da su američki ratovi u Afganistanu i s al-Qaidom gotovi. Postupanje prema njemu u proteklih 20 godina u tom se pravnom spisu opisuje kao ‘parada užasa’.

Međutim, on zasad još uvijek ostaje u legalnoj zoni sumraka, izvan vidokruga i izvan misli, osim kada filmaši poput Gibneyja prisile Ameriku da se ponovno suoči s mrljom na svom moralnom autoritetu. Redatelj predstavlja Zubaydaha kao izvor priče o neuspjehu američkih obavještajaca i izdaji američkih ideala.

‘Nadam se da će se nakon ovoga ljudi probuditi’, kaže. ‘Kada doznaju stvari kroz koje je prošao Abu Zubaydah, kao i da je to učinjeno na tako neoprezan, nemaran i iskreno glup način, nadam se da će ljudi reći: ‘Ne mogu vjerovati da se ovo stvarno dogodilo i da smo dopustili da se to dogodi.”

‘Osim toga, nadam se da će reakcija biti da se na Guantánamo ne gleda kao na zatvor, nego kao na mjesto izvan zakona, neku vrstu okrutne šale koja mora biti zatvorena jer to nije ono što želimo biti. On je tamo u Gitmo-u ne zbog onoga što je on učinio nama, nego zbog onoga što smo mi učinili njemu. Zato ga se ušutkava.’

Jutarnji.hr

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *