Stonehenge je građevina iz neolitika i brončanog doba, smještena u okolini Amensburya u Engleskom okrugu Wiltshire, otprilike 13 km sjeverozapadno od Salisburya. Stonehenge je dodan u UNESCO-ov popis Zaštićene baštine tijekom 1986. godine.
Prethistorijski spomenik na Salisburškoj nizini, sjever Salisburya, u jugozapadnoj Engleskoj koji datira od mlađeg kamenog do starijeg brončanog doba (3000.-1000. pr.Kr). Spada među megalitičke spomenike jer je građen od ogromnih kamenih blokova. Spomenik je danas u ruševnom stanju, a nije poznato kojoj je svrsi Stonehenge služio, no smatra se u obredne ili vjerske svrhe.
On nema jedinstvenu strukturu, nego seriju struktura koje su izmjenjivane i ponovno građene tijekom perioda od 1500 godina. Malo je poznato o njegovim graditeljima. U 17. stoljeću engleski sakupljač starina John Aubrey izložio je teoriju da je to druidski hram. Druga je pretpostavka da su sami Rimljani sagradili spomenik. Obje su pretpostavke osporene u 20. stoljeću kada je dokazano da je Stonehenge sagrađen 2000 godina prije dolaska Druida i Rimljana na to područje. Danas se smatra da su neolitski narodi britanskih otoka započeli gradnju Stonehengea prije 5000 godina.
Iskopavanja Stonehengea 1950-ih su pokazala da je spomenik građen u tri glavne faze. Najranija je dovršena otprilike 2900. pr.Kr. Sastoji se od kružnog jarka promjera 110 m i dubine od 1,5 m.
Arheolozi smatraju da su se kao motike koristili jelenji rogovi. U drugoj fazi koja je trajala od 2900. do 2500. pr.Kr. podignuto je više drvenih debla koje su stavili u središte jama.
Na sjeveru otkud se ulazilo u hram su također podignute i grede. Stonehenge je uvelike promijenjen tijekom treće faze gradnje, koja je trajala od otprilike 2550. do 1600. pr.Kr. Otprilike 80 stupova (tzv. plavih kamena, zbog njihove boje) od vulkanskih stijena je podignuto u dva koncentrična kruga u središtu mjesta. Stupovi su stigli s planina Preseli u jugozapadnom Walesu, smještenih 220 km od Stonehengea.
Prijevoz tih stupova, od kojih svaki teži 4 tone, bio je nevjerojatan pothvat te se odvijao po moru, rijekama i kopnu. Tijekom te gradnje ubrzo su stupovi maknuti i doneseni novi od druge vrste stijena, pješčanih, iz Marlborough doline, 40 km sjeverno od Stonehengea.
30 tih kamena je podignuto u krugu od 33 m promjera. Na njih su dodani još i “nadvratci” tvoreći tako prsten na stupovima. Tako dva stupa s gredom na njima tvore luk zvan trilithon (od grčkog što znači tri kamena). Od izvornih 30 danas stoji još 17 stupova i 6 “nadvrataka”. Na sjeveroistoku se nalazi otvor te tako ima oblik potkove.
Na britanskim otocima se nalazi više od 1000 kamenih krugova, no Stonehenge je jedinstven među njima. Zašto je Stonehenge sagrađen ostaje nepoznato. Mnogi se znanstvenici slažu da je morao biti sveto ili posebno mjesto religioznih rituala i ceremonija. Mnogi smatraju da je Stonehenge sagrađen od štovatelja Sunca.
Otvor u krugu je okrenut prema ljetnom izlasku Sunca. U susjednoj je Irskoj sličan spomenik Newgrange, sagrađen približno u isto vrijeme okrenut prema zimskom izlasku Sunca.
Ranih 1960-ih američki je astronom Gerald S. Hawkins izložio teoriju u kojoj je Stonehenge zvjezdarnica i kalendar iznenađujuće složenosti, a koja je danas veoma popularna. On je smatrao da su stari ljudi pomoću Stonehengea predviđali astronomske pojave, uključujući i zimski i ljetni solsticij te pomrčine Sunca i Mjeseca.
Današnji znanstvenici mogu samo nagađati o tome što je Stonehenge značio njegovim graditeljima i što ih je nagnalo da ulože toliko rada i pažnje njegovom stvaranju.
Do samog početka 20-og stoljeća, većina kamenja koja sačinjava Stonehenge nije se nalazila na svojim originalnim lokacijama . Razlog tomu je povećan broj posjetitelja toj lokaciji, a ti su se posjetitelji često penjali po monolitima i na taj su ih način pomicali.
Provedene su 3 faze konzervatorskih radova vezanih uz štićenje Stonehengea od daljnjeg propadanja. Palo i oštećeno kamenje je vrlo uspješno i pažljivo zamijenjeno i postavljeno na originalne lokacije. Stonehenge je dodan u UNESCO-ov popis Zaštićene baštine tijekom 1986. godine.
Prva sveobuhvatna znanstvena analiza impozantnih kamenih blokova u Stonehengeu otkrila je tajnu velike otpornosti na vremenske utjecaje tog slavnog pretpovijesnog spomenika u južnoj Engleskoj starosti između 4000 i 5000 godina i uvrštenog 1986. na UNESCO-ov opis Svjetske baštine.
Znanstvenici su u srijedu opisali niz testova kojima su proučavali unutrašnjost jednog od pješčanih blokova, poznatih kao sarseni, kako bi dobili uvid u geologiju i kemijski sastav tih megalita iz neolitika (mlađe kameno doba) i brončanog doba (3000.-1000. pr. Kr).
Oni su proučavali uzorke jezgre iz jednog od sarsena, Kamena 58, izvađenih tijekom konzervatorskih radova 50-ih godina. Taj blok je desetljećima čuvan u Sjedinjenim Državama, a u Britaniju je vraćen 2018. na dodatne analize.
Materijal koji je iznimno otporan i izdržljiv
Sarseni su izrađeni od tzv. ‘silkrita’ koji se postupno formirao unutar nekoliko metara površine zemlje kao rezultat podzemnih voda koje cirkuliraju kroz zakopani sediment.
Silkrit je stvrdnuta zemlja (otporna na mrvljenje) koja nastaje kada rastopljen silicijev dioksid, SiO2, zacementira površinsku zemlju, pijesak i šljunak. Rezultati istraživanja su pokazali da je jezgra sačinjena uglavnom od zrnaca kvarca veličine pijeska čvrsto zacementiranih ukrštenim kristalima kvarca.
Iznimno otporan, izdržljiv i trajan kvarc se ne raspada i ne erodira čak niti kada je eonima izložen atmosferilijama.
“To objašnjava otpornost tog kamena na atmosferske utjecaje i zašto je idealni materijal za gradnju spomenika”, kazao je geomorfolog David Nash sa Sveučilišta Brighton koji je predvodio istraživanje objavljeno u časopisu PloS ONE.
Upečatljivim inženjerskim postignućem, ljudi iz kasnog neolitika podignuli su sarsene u Wiltshireu, oko 2500. pr. Kr. Kamen 58 visok je sedam metara, s druga dva metra ukopana u zemlju, a gornji dio teži oko 24 tone.
Vjerojatno najanaliziraniji uz kamen s Mjeseca
Uzorak jezgre je u obliku kamenog štapa širine 2.5 centimetara i duljine oko metar, bež boje koja je svjetlija od svjetlosivog vanjskog dijela megalita koji je atmosferilijama izložen tisućljećima.
Znanstvenicu su se služili raznim metodama istraživanja, uključujući CT skeniranje, rentgensko snimanje, mikroskopske analize i razne geokemijske tehnike.
“Naš maleni uzorak je sada vjerojatno najanaliziraniji kamen uz kamen s Mjeseca”, rekao je Nash.
Za sada nije jasno kada se taj kamen formirao, iako su neki istraživači otkrili ugrađena zrnca pijeska koja datiraju iz mezoproterozoika, geološke ere koja se odvijala prije 1.6 i 1 milijarde godina.
Mezoproterozoik je srednji dio proterozoika, geološkog eona koji je trajao od prije 2.5 milijardi godina do 542 milijuna godina. Granica između arhaika i proterozoika postavljena je približno na početak tektonike ploča slične današnjoj, tj. na početak izrazitijeg formiranja sedimentnih stijena na prostorima plitkomorskih šelfova.
(Izvor: Index.hr)
